Zbog poštivanja mjera pandemije, ovogodišnji 37-mi po redu regionalni SUSRETI BH-pozorišta/kazališta u Brčkom, održavaju se u nešto izmijenjenom obliku u svim segmentima Susreta. Tako se tradicionlno i dobro posjećeni, a zahvaljujući moderatoru Dževdetu Tuzliću, i dobro iskomunicirani okrugli stol, ove godine održava bez prisutstva publike i predstavnika teatarske kritike. No, tradicija je ipak sačuvana, kontinuitet Susreta neprekinut, a protagonosti prvog okruglog stola kojeg ćemo u nastavku zvati Festivalski razgovor bili su članovi Narodnog pozorišta Republike Srpske, Banjaluka, koji su u Brčkom izveli predstavu „Zlatno doba“: Željko Stjepanović, autor teksta i režija, te glumci Goran Jokić i Aleksandar Stojković.
U uvodnom dijelu Festivalskog razgovora, Tuzlić je iznio podatak da je predstava „Zlatno doba“ premijernu izvedbu imala tačno prije jedan mjesec i jedan dan, uz veliki jubilej 90 godina Narodnog pozorišta Republike Srpske i svih protagonista ove velike i priznate pozorišne kuće. On je podsjetio na zlatno doba pozorišta u Banjaluci kada je ban Milosavljević imao sjajnu viziju da napravi zgradu za pozorište, a da jedan od njegovih zahtjeva bude da se i kulturi da dostojanstveno mjesto i značaj u tom dobu.
Željko Stjepanović, autor teksta i reditelj: To je meni bilo nekako najzanimljivije da je kralj poslao bana Milosavljevića u Banjaluku da tada pomogne najsiromašnijoj banovini, a to je bila Vrbaska banovina, na način da i ova banovina nekako stane rame uz rame sa ostalim banovinama. Ban dolazi u Banjaluku i prvo što radi je da pokreće kulturni život. I da je počeo da gradi škole, biblioteke, a između ostalog muzej i pozorište. Meni je nekako to bilo bitno kao poruka, pogotovu gledajući iz ove današnje perspektive, a što znači – ako hoćeš da imaš jaku banovinu napravi pozorište. Ta veza između pozorišta i jake banovine ili države fenomenalna je. Znači, to je bio čovjek koji je želio da pomogne banovini, da opismeni, da taj narod nekako kulturno uzdigne, da taj zamajac razvoja krene preko kulture. Toga smo svjedoci i kada je pao Berlinski zid. Sve ove države Istočnog bloka koje su ulagale u obrazovanje i kulturu su postigle najveći zamajac razvoja upravo kod tih stvari, dok kod nas, danas, ovdje je kultura, prosvjeta pogotovo, skrajnuta i jednostavno se ne vodi dužnog računa o tome. I to je ona veza koja je nama pomogla pri radu na ovoj predstavi da nekako, tako da kažem, ovim našim vlastima otvorimo oči i da više počnu da ulažu i obraćaju pažnju i na kulturu i na prosvjetu, jer to je nešto što je sigurno budućnost ove države i pokretač razvoja i ove države.
Goran Jokić, glumac: Ne samo u Banjaluci, ban je radio na cijeloj teritoriji svoje banovine. Tada je u prvoj godini započeo izgradnju 127 škola. Ja sam u jednom skorom intervjuu rekao da ova današnja vlast ne može za godinu dana da okreči toliko škola, haha… Ban je zatekao jedno jako loše stanje na svim poljima života i rada. I čitajući prilikom priprema i rada na predstavi, memoare i arhivske zapise često sam znao da zaplačem kada bih pročitao kavo je stanje bilo u ovim krajevima. Banjaluka i ovi krajevi prema Drvaru, Glamoču, Bihaću, odavde do Broda, Grahovo, itd. Kakva je tu sirotinja bila i kolika je glad tu bila, neobrazovanost, smrtnost djece, 25 posto je bila smrtnost djece u to doba. Hljeb, kruh je bio osnovna hrana. A 355 kg kruha se jelo godišnje po glavi stanovnika, jer samo se to jelo i vrlo malo i oskudno nešto ostalo. Bila je strašno teška situacija i kralj Aleksandar Karađorđević je poslao jednoga generala u penziji, bivšeg ministra u penziji, koji je važio u ono vrijeme u kraljevini Jugoslaviji kao jedan izuzetno vrijedan i nepotkupljiv čovjek, veliki radnik, nosilac svih vojnih priznanja kraljevine, Engleske, Francuske, Poljske, Češke i mnogih drugih zemalja. I profesor na vojnim školama, jedan čovjek koji je počeo iz sirotinje a dogurao na visoke položaje svojim radom, a on sam je tačno znao na čemu treba najviše da radi, na obrazovanju, zdravstvu, provjesti i kulturi. I upravo to je uradio, puteve, bolnice, 1000 bunara je tada iskopao jer je bila nestašica pitke vode…
Aleksandar Stojković, glumac: Svako doba ima neko svoje zlatno doba. Ja sam 2000-te godine došao u Narodno pozorište Republike Srpske sa Akademije iz Beograda. Tad je Željko Stjepanović bio upravnik, umjetnički direktor je bio Branko Brđanin. Nije se igralo koliko se igra danas. Bio je manji ansambl, dva ili tri školovana glumca, to je bilo nakon rata, ali opet su glumci i ostali nosili tu pozorišnu baklju, taj plamen pozorišne vatre sačuvali, da bismo mi imali nešto da nas iza rata dočeka. Mi nismo došli na livadu, od nečeg se ipak krenulo. I tako, formira se jedan ansambl od 27 glumica i glumaca, tako da mi zadnjih šest-sedam godina svakodnevno igramo predstave, osim nedjelje. Sale su nam prepune, učešće na velikim festivalima, brojne nagrade, naši glumci idu iz predstave u predstavu, uigrani smo jer smo mi postali ansambl koji bukvalno nema slobodnog dana. Po danu igramo matinee za škole, a naveče su građanske predstave. Glumci odlaze na kastinge i ta uvježbanost im omogućava da dobijaju uloge u velikim filmskim projektima u Regionu, u okruženju, a čak je naš glumac Vidović snimao i za holivudsku produkciju na Malti. I sad sve to zaustavlja ovaj nesretluk od ove epidemije. U martu, bukvalno, kao da je neko ugasio svjetlo, sve je stalo, dva mjeseca smo imali pauzu, a nakon toga smo krenuli da igramo na krovu pozorišta, da se malo vratimo u to glumačko stanje i oblik, u kondiciju, u trening … pa opet dvije pauze. A onda ovo – morati igrati predstavu bez publike. Pa znate li vi koliko je to tužno!?“
Piše: Suvad Alagić
Foto: Dejan Đurković