Devedeset godina postojanja i djelovanja jednog teatra vrijedan je i značajan jubilej, pogotovo ako se zna u koje je vrijeme i u koje doba osnovan – početak je to tridesetih godina prošlog stoljeća, vrijeme ekonomske krize u svijetu, u zaostaloj i siromašnoj zemlji na Balkanu pogotovo. Pa ipak, zahvaljujući upornosti i nepokolebljivoj volji jednog čovjeka, zahvaljujući njegovoj veličanstvenoj, za to doba, vrijeme i mjesto, viziji, nešto tako je bilo moguće. Upravo to zaintrigiralo je autora Željka Stjepanovića da napiše novi komad, „Zlatno doba“ kojim su otvoreni 37. Susreti pozorišta/kazališta u Brčkom. Sam autor će tim povodom reći: „Bilo mi je to jako zanimljivo – ako hoćeš da imaš jaku Banovinu, otvoriš pozorište, otvoriš školu, znači počinješ taj narod da dižeš na jedan viši nivo, znači da ih opismeniš, a da ta kultura i obrazovanje jesu stvarno zamajac za napredak društva. To mi je bilo nekako jako interesantno, a čini mi se i za naše današnje vladare da može biti poučno. Ja zaista mislim da su obrazovanje i kultura broj jedan za društvo koje hoće da krene naprijed.“
Na tim dakle zasadama nastala je predstava „Zlatno doba“ praizvedena u Narodnom pozorištu Republike Srpske u Banjoj Luci prije mjesec dana, 18. oktobra na dan kada je godine 1930. osnovano prvo pozorište – Narodno pozorište Vrbaske Banovine. Autor i redatelj je glumac Željko Stjepanović, koji se potvrđuje i kao dramski pisac, sada i redatelj, scenografiju potpisuje Dragana Purković Macan, kostimografkinja je Jelena Vidović, a kompozitor Boris Šavija. Na momente je to velika ansambl – predstava, tridesetak glumica i glumaca ponekad prodefilira scenom – no, u suštini, dva lika vode igru, Akeksandar Stojković u roli kralja Aleksandra Prvog i Goran Jokić, kao Svetislav Milosavljević, ban Vrbaske Banovine, čovjek sa vizijom, najzaslužniji za osnutak teatra u tom gradu.
Nekoliko je osnovnih tokova i niti kojima se tka ovaj kazališni projekt. Naravno, to je u prvom redu namjenska predstava, u čast velikog jubileja današnjeg NPRS, sljednika NP Vrbaske Banovine. Ali, i ona u mnogo čemu prelazi te uske okvire, nastoji se otjelotvoriti kao zreo i zaokružen pozorišni čin. Stjepanović nedvojbeno vlada materijom o kojoj piše, doba je to Kraljevine Jugoslavije na početku tridesetih godina minulog vijeka, pa je predstava ujedno i zahvalan podsjetnik na neke momente iz povijesti tog vremena, hiostoriografska freska upotpunjena nekim detaljima za koje malo ljudi zna. To je njena druga karakteristika. No ona, kao svaki intrigantan pozorišni komad, nosi u sebi i neku intimnu priču, ljudsku dramu koja prevazilazi osnovnu temu komada – ovdje je to mala, ubačena ljubavna priča dvoje aktera, dvoje mladih koji se vole ali im roditelji to brane jer su druge vjere. Zaplet blizak nesretnim lubavnicima poput Romea i Julije koji će također biti spomenut u priči. Osnovni ton predstave, naravno, nose dva glavna lika: ban Milosavavljević, igra ga vrlo nadahnuto i konzekventno Goran Jokić, i kralj Aleksandar, u tumačenju Aleksandra Stojkovića, također impozantna rola, portreti su to vladara i njegovog odabranika sa glavnim ciljem – od zaostale sredine učiniti prosperitetan kraj, a glavnu zadaću pritom treba odigrati novoosnovano pozorište. No kroz tu glavnu narativnu liniju dramsko tkivo predstave donosi i niz sporednih likova koji će, svatko iz svog ugla, locrtati duh epohe, atmosferu doba u kojem se sve to događa. Kao daleki srodnik antičkog kora, ili u suvremenom kazalištu umjesto naratora, pripovjedača i komentatora, pojavljuje se osobito jedan lik, pomoćni i priučeni radnik u pozorištu, Omer, igra ga pomalo švejkovski, Ljubiša Savanović, čije će bistre opaske, poput aforističkih misli, upotpuniti sliku što je ocrtava autor.
U svom zaključnom monologu na otvaranju prvog pozorišta, ban Milosavljević kaže i ovo: „Narodno pozorište, uopšte uzev, jedna je od najznačajnijih ustanova za vaspitavanje naroda i omladine. Ono je upravo pionir kulture, umetnosti i narodne misli. Narodno pozorište služiće celoj banovini kao hram u koji će dolaziti građani i naša dična omladina da se napoje uzvišenim i plemenitim, najlepšim nacionalnim idejama“.
Nasuprot tim velikim mislima o pozorištu kao duševnoj hrani koja treba da oplemeni srce i dušu naroda, Omer će iskazati samu suštinu teatra, kako ga on vidi i doživljava: „U pozorištu moraš vjerovati da nečeg ima i kad ga nema, to je kao kad nešto sanjaš, pozorište je ljubav, a ljubav ne poznaje granice…“
Upravo to, da kad nam se čini da se sve raspada, da se u tom trenutku može dogoditi čudo i magija, kako možemo čuti u predstavi, poveznica je ovog komada i sa našim svakodnevnim životima, onaj trenutak koji budi nadu i u najtežim časovima. Željko Stjepanović, kao glumac i čovjek od teatra, i na tome gradi svoj najnoviji pozorišni komad.
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković