U čestom prizivanju prošlosti, koji je prisutan u ambijentu Regiona, ima neke čudne nostalgije i sjete za onim što je bilo i što je nepovrativo urušeno. Nostalgično sjećanje na prošla vremena, od prije koju deceniju, je prisutno zbog opšte besperspektivnosti koja je zahvatila Region. Prouzrokovano je takvo stanje rušilačkim nagonima kako političkih elita, tako i raznih krugova, preko noći proizvedenih disidenata. I najmanja pomisao da bi nešto moglo „mirisati“ na jednu veliku zemlju biva već u korijenu satrta orkestriranom kampanjom, kako neposredno ugroženih, tako i medija koji su im naklonjeni. Oni koji su došli na ruševinama nečega što se zvalo prvo, FNR Jugoslavija, pa poslije SFR Jugoslavija, kako govori jedna od protagonistkinja sarajevske predstave „Sjećaš li se Doli Bel“, ne zaboravljaju, nego nisu spoznali osnovnu premisu da se sve ono što je prošlo ne može vratiti, a ono što je samourušeno nema ni najmanju šansu da se oporavi. Vrijeme dobrog i kvalitetnog, a pri tome bezbrižnog života, ako je bilo vezano za tu veliku državu, je prošlo u nepovrat. I umjesto prizivanja prošlosti puno je bolje okrenuti se sadašnjosti i graditi život na stanjima koja egzistiraju u savremenom društvu otuđenosti, siromaštva, nezadovoljstva i svega ono što kulminirajuće utiče na mlade ljude da kupuju karte u jednom pravcu za put u treće zemlje. Jer, očito da je za njih sada tamo taj bolji i bezbrižniji život.
Kada je to tako onda pozorištu ostaje trajna obaveza da pravi kazališne predstave koje su svojevrsna oda sentimentu i da ublaži intenzivni žal za prošlim vremenima. U pozorišnoj iluziji ništa nije strašno vratiti se u prošlost, ako to djeluje terapeutski na gledatelje. I otrežnjujuće u smislu da shvate da nema povratka prošlih vremena, ma kako bila dobra ili loša. I da to ne treba da je razlog za vječito nezadovoljstvo koje ljude sa prostora Regiona tjera da idu u neke treće zemlje. Jer, i Mahmut Zolj (Emir Hadžihafizbegović) se u predstavi, za koju režiju potpisuje Kokan Mladenović, vratio u svoj kraj, ideološki ostrašćen, ali porodično nezadovoljan. Otrijeznio se samo što se tiče povratka odnekuda, ali ne i partijske odanosti.
Predstava „Sjećaš li se Doli Bel“ budi nostalgiju različitih osjećaja zbog kojih se i plače, ali i smije do iznemoglosti. Blaga ironija koja je prisutna u rediteljskom rukopisu navodi na zaključak da je to dobar odgovor onima koji nostalgično dozivaju ta v(b)remena da se vrate. Naravno, u ovoj predstavi nema ništa od filmskog scenarija, a ni od Abdulaha Sidrana po čijem je romanu reditelj predstave uradio adaptaciju. Kao što je Emir Kusturica sinonim za filmsku verziju ovog romana, tako je i Kokan Mladenović organski vezan za njenu teatarsku varijantu.
Sudbina porodice Dine Zolja (Mirsad Tuika) je povijest propasti jedne zemlje. Kroz priču o prvim neuspjesima u ljubavnim poduhvatima, pa do ostalih negativnih i neprijatnih iznenađenja u životu, koji je bio mnogo obećavajući, porodica se samourušila. Samu sebe je iznutra pojela i uništila. Tako je i država. na koju se kroz odu sentimenta treba podsjetiti, i samu sebe urušila, jer je „pojela“ svoju ekonomsku i društveno razvojnu osnovu.
Vrhunski glumački ansambl predstave „Sjećaš li se Doli Bel“ malo koga ostavlja ravnodušnim od gledatelja. Naviru sjećanja kroz buru emocija i o kultnom filmu, i o međunarodnim festivalima, i o životu u jednoj zemlji koji je bio obećavajući, ali malo je što bilo „od dolaska komunizma na vrata“. Rediteljska koncepcija je besprijekorno tačno približila publici dileme prošlosti kojih se svi sa nostalgijom sječaju. Približila ih je na taj način što se na jednoj strani vidi ostrašćenost ideologijom koja je mnogo bitnija, u percepciji njenih podržavalaca, i od kvaliteta života. A na drugoj da obećanja o boljem životu, koji samo što nije stigao, nose lične frustracije i nezadovoljstvo sopstvenim životom(ima). Pokazuje ova predstava da je jako dobro imati ideale i nadu u bolji život, ali da se mora imati puno razumijevanja od ispoljenog za eventualna razočaranja do kojih dođe, ako se ne ispuni očekivano.
Ono što je posebno očaravajuće u ovoj predstavi je gluma vrhunskih protagonista. U muškom dijelu ansambla Emir Hadžihafizbegović je neprikosnoven. A tu je i Mirsad Tuka koji je svo vrijeme prisutan na sceni i igra mimikom, gestom i pokretom, iako nema neke velike tekstualne dionice. Ženski dio takođe. A posebno je uvjerljiva bila gluma dvoje mladih protagonista Elme Juković (Doli Bel) i Davora Golubovića (Dino Zolj). Odlučiti se za jedno od glumačkih protagonista, od svih nabrojanih kategorija jako je teško. Svi oni prosto uživaju u kreiranju likova koje tumače. Svojom igrom bude snažne emocije na jedno vrijeme i jednu zemlju koji izgledaju kao neka daleka, odnosno nedosanjana vremena. Ali, zato je tu i ostaje im svima predstava „Sjećaš li se Doli Bel“, u produkciji sarajevskog Kamernog teatra ‘55.
Piše: Srđan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković