Sedma takmičarska predstava ovogodišnjih Susreta, Sjećaš li se Doli Bel Kamernog teatra ‘55 iz Sarajeva, jedna je od onih koje na Susrete dolaze s reputacijom dobre predstave i s nagradama sa Pozorišnih/kazališnih igara u Jajcu i Festivala bosanskohercegovačke drame u Zenici.
Uvijek kada se neki reditelj odluči raditi predstavu koja je u svojoj filmskoj inačici dosegla do statusa kultnog, to zna biti veoma rizično ukoliko se ne zna napraviti balans između onoga što je prepoznatljivost toga filma i novine koju sa sobom mora nositi predstava, što zbog logike teatra, što zbog originalnog autorskog izraza. Kokan Mladenović se tog balasta rješava već u prvoj sceni, kada Starom Dini, koji oživljava sjećanja na svoju mladost, likovi plešući oko njega izgovore one replike po kojima su u filmu prepoznatljivi i time se oslobode za predstavu.
Niz pravih malih glumačkih bravura proteže se od početka do kraja predstave, i to neovisno da li glumac igra jednog lika ili više njih. Jednostavnost i učinkovitost glumačkih rješenja, disciplinovana partnerska igra, držanje ritma i tempa predstave, sve smo to mogli vidjeti sinoć od ovog, po mom skromnom sudu, najtalentovanijeg glumačkog ansambla u Bosni i Hercegovini.
Kostimi su jasni i efikasni, a svu scenografiju čine koferi, različitih veličina i oblika. Po potrebi postaju krevet, sto, govornica, krovovi kuća, a uz to stalno suptilno nagovještavaju odlazak. Odlazak poznatog svijeta, nadanja, onih koje volimo. I povratak. Svijetu kojeg više nema, kojeg se samo sjećamo.
Rediteljska odluka da na sceni imamo dvojicu Dina proširila je vrijeme u predstavi na još jednu generaciju, generaciju koja se sjeća, koja pamti, koja pati, i koja potvrđuje proročanstvo koja Doli Bel izriče u golubarniku.
Iako primarno vezana za Sarajevo, ovo je predstava koja tematizira nepravdu, bilo od strane Partije, bilo od nekog drugog (na)silnika, tematizira odrastanje, pri čemu ne odrastu svi u dobre ljude – a to su, ipak, univerzalne teme.
Sjećaš li se Doli Bel je veoma dobra i jasno artikulisana predstava, koja je uspjela da se odvoji od istoimenog filma, čak i da ga nadraste, a glumački ansambl Kamernog teatra ‘55 da održi praktični čas glume, ponovo.
Piše: Elvis Ljajić
Foto: Dejan Đurković