Šimić Tonin: “Ničiji sin” – Krajobrazi Duše

Pete večeri 35. Susreta pozorišta / kazališta BiH u Brčkom, u takmičarskom dijelu prikazana je predstava “Ničiji sin”, rađena po tekstu Mate Matišića i pod rediteljskom palicom Marka Misirače, a koju je izveo glumački ansambl Beogradskog dramskog pozorišta.

Prvi puta u svom prikazu ne navodim, ne imenujem glumce, ne navodim i ne imenujem nikoga, jednostavno treba kapu do poda, nakloniti se svima za ovu nevjerojatnu izvedbu. Čestitati redatelju Marku Misirači na ovom iznimnom kazališnom projektu, i osobnoj hrabrosti da iznese ovaj tekst na daske koje život znače. S pravom glumci a nadasve redatelj biti će bilježeni ovom predstavom neupitnom uspješnicom u svakom kazališnom pogledu.

Crnohumorni psihološki triler “Ničiji sin” treći je dio “Posmrtne trilogije” darovitog hrvatskog dramatičara i kompozitora mlađe generacije, Mate Matišića. U osnovi, to je porodična drama u kojoj se polako otkrivaju sablasti iz nedavne prošlosti, perioda Domovinskog rata devedesetih godina. Srpsko – Hrvatski odnosi.

Ne bi me čudilo da netko već sad ne doktorira na toj temi: Srpsko-Hrvatski odnosi u književnosti, kazalištu, filmu… koji kao tema postaju umjetnički pravac, toliko smo umjetničkim izričajem zaokupljeni njome.

Središnji lik predstave je veteran Ivan (maestralna glumačka izvedba), a u život čovjeka za kog vjeruje da mu je otac – univerzitetskog profesora, bivšeg političkog zatvorenika i novokomponovanog političara, džonobrazli spodoba, Izidora Barića, naprasno i ujcenjivački upada njegov nekadašnji zatvorski čuvar, Srbin Simo.

Film “Ničiji sin” u režiji Antona Ostojića u Hrvatskoj je izazvao kontroverzne komentare zbog teme kojom se bavi. Tema koja guši i ostavlja bez daha. Ipak, bio je apsolutni pobjednik 55. Filmskog festivala u Puli 2008. godine kada je osvojio čak šest Zlatnih arena, uključujući i Veliku zlatnu Arenu za najbolji film. Osim te, filmu su pripale i nagrade za najbolju režiju, specijalne efekte, ton, muziku i najbolju mušku glavnu ulogu.

Kada bi sve trebalo sabiti u jednu jedinu riječ, rekao bih bol i dodao – razarajuča. Predstava je ovo koja stiska u grudima. Razboljeva nas i zdravi u isti mah. Ne znam kada sam zadnji put imao tu potrebu sačekati protagoniste kazališne predstave i stisnuti im ruku. To sam i učinio. Posebno i nadasve režiseru Marku Misiraći.

Riječ dramaturga

Jedna građanska porodica je u svojoj kući, a jedan leš je u podrumu.

Treba imati na umu tu dramsku situaciju u Ničijem sinu Mate Matišića prije nego što se ode u političko tumačenje komada – zbog toga što je Matišićev komad od površinskog političkog sloja dosta univerzalnija i jezivija priča o sistemu porodičnih laži.

Glava jedne građanske porodice pokušava da sačuva svoj mali građanski mir, svoje dobre odnose sa susjedima, svoj integritet akademika, dobrog supruga i oca, i da na tome izgradi političku karijeru. U tome mu pomaže supruga koja vlastitu tragediju i poziciju istinske žrtve,  koju je godinama tajila, pretvara u osvetoljubivu volju za moć. Između njih je sin, ratni veteran u invalidskim kolicima, koga su do očaja i traume dovele upravo ljubav prema otadžbini i zapaljive reči očeva osnivača, i ljubav prema domovini i majci koja je ćutala i sanjala osvetu. U tu idilu dolazi nekadašnji dželat, dogogodišnji mučitelj porodice, koji takođe, gle čuda!, o sebi misli kao o žrtvi. I uskoro se u podrumu te ugledne građanske kuće nađe leš, a sistem porodičnih laži između oca, majke i ničijeg sina u stvari se uspostavlja da bi sačuvao tajnu o zločinu.

Na što je sve spreman prof. Izidor, politički unovčiti sina, sva događanja pretvoriti u osobni dobitak, i ona nepovoljna okrenuti u povoljnost sebe.

Upravo taj jezivi sistem dovodi do tragedije ničijih sinova i zato je potresno gledati ga u pozorištu, a mučno vidjeti kakve posljedica nam još uvijek ostavlja u stvarnosti. Gorki smijeh. Ironija. Ironijski krajobrazi duše, sa silnim modricama na duši Ivana.

Piše: Nikola Šimić Tonin

Foto: Dejan Đurković