Kokan Mladenović, jedan od napoznatijih redatelja s naših prostora za naše treće izdanje Biltena govori o procesu nastanka predstave, njenoj tematici, filmskoj industriji, somborskom „njihovom“ Ernestu Bošnjaku …
Slijedimo li onu poznatu sentencu da su nekada riječi suvišne, možemo slobodno konstatirati da je treća festivalska noć protekla bez riječi. Nije Vam bilo lako upustiti se u nešto što je malo znano na našim prostorima, adaptirati predstavu za film i film za predstavu, a ostati vjeran teatru. O čemu ste razmišljali prije nego ste se upustitili u režiranje komada, inspirirani tekstom od nekoliko riječi?
Predstava jeste neobična, možda najneobičnija koju sam radio jer ona prosto ukida ono u čemu smo mi najsigurniji, glumci i ja, a to je reč. Ovde nam je jedan tekst samo poslužio kao inspiracija. Iz originalnog teksta koji je Zlatan Dorić napisao prije trideset godina postoji tek jedna rečenica Ako je to tako dobra ideja otkud ona u Somboru. Ukidanje osnovnog sredstva koje je nama dostupno, ukidanje reči otvorilo je mogućnost za jedno veliko istraživanje. Niko od nas se ovom vrstom teatra nije bavio. Period rada s ovim ljudima je bio najuzbudljivi u mom životu. Niko nas nije učio kako da fabuliramo bez teksta i kako da uspostavljamo, odnosno razvijamo likove bez teksta. Montaža slika, emocija , plesnih numera, filmova bila je novo i dragoceno iskustvo.
Morali ste imati neki početak, nešto s čim ćete krenuti u realizaciju ovakvog jednog projekta?
Iznova smo gledali filmski opus Ernesta Bošnjaka, koji je osim dokumentaraca napravio nekoliko igranih filmova. Tu su i neki motivi iz njegovih filmova, ali naš Ernest Bošnjak više liči na Georgea Méliesa, pionira filma kao umetnosti, a ne filma kao nečeg što dokumentuje stvarnost. Na sve nas je veliki utjecaj imao Giuseppe Tornatore i njegov film Cinema Paradiso. Ispomagali smo se i onim što u našoj kolektivnoj svesti čini filmsku lepotu i uzbuđenje. Kada je reč o pozorištu, nismo imali ništa kako bismo nešto uporedili jer ovakve vrste predstava gotovo da ne postoje. Tako da je izmišljanje jezika bila velika avantura.
Jednom ste izjavili da ova predstava nema žanr. Na koju biste je umjetničku formu najviše mogli „nasloniti“?
Mi smo hteli uspostaviti nemi film kao pozorišni žanr što je gotovo nemoguće, ali i da kažemo da se taj sudar snova i stvarnosti, naravno na štetu snova, nije promenio za više od stotinu godina, od kada je Ernest Bošnjak u Somboru počeo da sanja svoje filmske snove do danas kada pokušavamo da sanjamo naše pozorišne snove.
Raznolika su mišljenja publike o predstavi. Jedni bi je nazvali bajkom, drugi groteskom, treći jednočinkom teatra u teatru. Što mislite o tome?
Mi smo probali da se nemo pobunimo, odnosno da ne govoreći ništa kažemo mnogo toga o nama samima danas. To je vrlo izazovan jezik, ali nekad tišina može da bude ubitačnija od velikih reči. Nekako sam ubeđen da ova predstava u poetici i vapajem za nekim vremenom nosi suštinski angažman.
Životopis: Kokan Mladenović
Rođen je u Nišu 1970. godine, gdje je završio srednju glumačku školu u klasi Mime Vuković – Kurić. Diplomirao je na Katedri za pozorišnu i radio režiju Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu 1993. godine, u klasi Miroslava Belovića i Nikole Jevtića.
Režije (izbor): Shakespeare, Buñuel, Müller „Hamlet“; Harms „Slučajevi“; Tirso de Molina „Seviljski zavodnik i kameni gost“; Beaumarchais „Figarova ženidba“;Aristofan „Lizistrata“, „Mir“, „Pravda“; Agota Kristof „Velika bilježnica“; Dušan Kovačević „Maratonci trče počasni krug“, „Balkanski špijun“, „Sabirni centar“; Henrik Ibsen „Peer Gint“; Shakespeare „Bogojavljenska noć“, „San ljetne noći“, „Ukroćena goropadnica“, „Romeo i Julija“; Ljubomir Simović „Putujuće kazalište Šopalović“; Baricco„Ilijada“; Goran Petrović, K. Mladenović„Opsada crkve Svetog Spasa“, Goran Stefanovski „Bakanalije“; Mihail Bulgakov, K. Mladenović „Majstor i Margarita“; J. R. Tolkien, K. Mladenović „Hobit“; J. M. Barrie, M. Stojanović„Petar Pan“; Enda Walsh „Disko svinje“; Fosse, Kander, Ebb „Chicago“; Rado, Ragni, MacDermot „Kosa“; Madač „Čovjekova tragedija“; Maja Pelević „Narančina kora“, „Ja ili neko drugi“; Goldoni „Sluga dvaju gospodara“, K. Mladenović „Zona Zamfirova“, mjuzikl po djelu Stevana Sremca; Beaumarchais, K. Mladenović, Djarmati „Opera ultima“; Eshil „Okovani Prometej“, Alexandre Dumas „Tri mušketira“…
Uspješno je režirao u kazalištima u Sloveniji, Mađarskoj, Rumunjskoj, Bosni i Hercegovini, te Crnoj Gori. Stručno se usavršavao u New Yorku, Londonu, Avignonu i Moskvi. Bio je umjetnički direktor kazališta „Dadov“ i Narodnog pozorišta u Somboru, kao i direktor Drame Narodnog pozorišta u Beogradu i direktor kazališta „Atelje 212“ u Beogradu. Za svoj rad dobio je nagradu „Bojan Stupica” kao i sve druge značajne nagrade na festivalima u Srbiji i Crnoj Gori.
Razgovarala: Ivana Pirić
Foto: Dejan Đurković