Predstava “Ravna ploča” otvara Kazališne susrete u Brčkom

Tridesetpeti susreti pozorišta/kazališta BiH u Brčkom biće otvoreni predstavom “Ravna ploča” Bosanskog narodnog pozorište (BNP) Zenica. Prestava je rađena prema djelu bosanskohercegovačkog dramskog pisca Dragana Komadine i u režiji Lajle Kaikčije.

Dramski tekst prati posljednji dan u životu majke koja živi sama sa slijepim sinom u zabitom hercegovačkom selu, na obroncima Vran planine. Pogođena raznim životnim nedaćama, ona je izabrala samoću i izoliranost, podižući sina u jednom paralelnom svijetu gdje mu je njezina riječ jedini zakon i put.

Kako sada ostaviti dijete koje mu je bila jedina učiteljica i odgajateljica? Kako ga ohrabriti na nastavak života u okruženju koje mu je potpuno nepoznato? Uvjerena da ispravlja odvratnu nepravdu, sina je pretvorila u taoca vlastite prošlosti i uskratila mu normalan razvoj.

Jedini muškarac koji je godinama nakon smrti njezinog svekra i muža, imao pristup u tu kuću duhova bio je priprosti i umno blago ograničeni  lik, koji je jedini iskreno voli svo vrijeme.

Može li dolazak doktora, kao prvog normalnog predstavnika ljudske vrste i civilizacije,  promijeniti nešto u tom zamršenom klupku što su ga prsti sudbine ispleli oko nesretne žene?

To je komad o ženi koja je u pokušaju da potisne vlastite mračne tajne nasilno sagradila jedan sociopatski mikrosvijet u kojemu nema mjesta za druge. Taj autoviktimizirajući okvir  je zapravo izravna referenca na našu postratnu zbilju u kojoj Žrtva u nemogućnosti da dobije emotivnu i pravnu satisfakciju za zlo koje joj se dogodilo inzistira na neprerađenoj traumi i postaje presudan moralni arbitar u društvenim procesima, čijim uslugama vješto manipuliraju domaće političke elite, promovirajući ih u „ključne“ graditelje bolje budućnosti. Strašno je samo što put u tu „bolju“ budućnost (ne)svjesno implicira osvetu, a time i nove žrtve. U ovom slučaju, osvećujući se onima koji su joj nanijeli bol, ova se duvanjska Medeja zapravo osvećuje vlastitom djetetu.

Naslov drame nije samo majčin očajnički pokušaj da na samrti utješi sina metaforom „ravne ploče“,  svijeta kao idiličnog mjesta prilagođenog slijepcima, nego je i podsjećanje kako svaki radikalizam, makar se radilo i o majčinskoj ljubavi, nužno vodi u fundamentalizam, odnosno do ruba ispod kojeg bezbrižno mašu slonovski repovi.

Dragan Komadina

Izvor: www.bnp.ba