APEL NA SVIJEST – Intervju sa dramaturgom Draganom Komadinom

Pokazali ste da je ovo komad o jednoj strašnoj izdaji, to je kopča sa Hamletom koji na kraju ostaje sam?

Tako je. I postavlja ključno pitanje, koje i Brešan postavlja, a to je: ima li čovjeka na ovom svjetu? Na kraju predstave kada se upali svjetlo u sali i kada glumci pozivaju publiku da upali svetlo u svom umu, svi, zapravo, postavljamo pitanje. Koliko smo ljudi ima li čovjeka u nama stvarno. S tim krajem, tom izdajom, koju ste spomenuli, željeli smo tim činom da iziđe na površinu taj sram. Mi se tako malo sramimo za svoje postupke, i zato aktivno uključujemo publiku da se svi zapitamo: ima li čovjeka u nama? Što je najbitnije ono što smo željeli sa tim krajem to je da na površinu izađe taj sram, jer se tako prokleto malo sramimo za svoje postupke. Obično se ponosimo našim glupostima. Sudjelovanjem u tim Bukarinim kolima. Ovdje nije komunizam u prvom planu, samo zamijenite ove zastave, pa ćete dobiti Bosnu i Hercegovinu danas, dobićete cijeli Region. Mi smo ostavili integralni Brešanov tekst i ništa nismo izgubili, jer smo i dalje u istom vremenu. Po meni je jedino legitimno i moralno postaviti to pitanje: ima li čovjeka? Ako smo svjesni da sudjelujemo u raznim izdajama bar da se počnemo za te izdaje stidjeti. To je početak. Ako smo uspjeli malo po tome zagrebati sa ovom predstavom ona je uspjela.

Poziv glumaca na kraju publici da upale svetlo poziv je na osvešćivanje. Svetlo je uvek simbol svesti?

Tako je. Pokušaj doživjeti katarzu, doći do sebe, a to se ne može ako ste ogrezli u izdajama Uvijek se ima alibi: i drugi to rade, pa šta? Ako ćemo tako odgajati generacije u takvom neskladu sa vlastitom savješću gde idemo? Zato apelativno kažemo publici: pokušajte upaliti svjetlo u svojim glavama. Počnite se stidjeti. To je najbolji put za promjenu koja počinje, ne u kolektivu, ne na razini države, etniciteta nego na razini intelektualca. Reći sebi: ja sam kriv ja sam ušao u mrak i slijedim razne Bukare. Kada ću reći: ne želim u tom sudjelovati. Ili – ako sam sudjelovao, i to je ljudski, da kažem: oprostite, pogrešio sam. Ova predstava ima taj koncept, zato smo zašiljili taj kraj da bude eksplicitan, jak i moćno pokazano.

Bez dileme?

Da bez dileme. Ne dajte da nas uvuku u nova ratna kola. Na žalost ništa nikad, na ovim prostorima, pa i u svijetu, nije isključeno.

Mene zaista fascinira lucidnost ovog komada, koji je pun vatre, zapravo. Koliko vam je to bio izazov kao dramaturgu?

To je apsolutno tako. Moćno i jako. Ta tragikomedija koja pršti, beskompromisna je. Taj jezik na kojem je reditelj Lemo inzistirao, jer on je i sam iz tog kraja, on je njega čak valizirao. Brešan je napravio svoj revidirani tekst nakon premijere i taj tekst je ušao u antologiju jugoslovenske drame. Mi smo ga, zahvaljujući Lemi, učinili još malo rudimentarnijim, primitivnijim. Taj jezik je u kontrastu sa našim glavnim protagonistom – Učiteljem. Taj poniženi intelektualac koji se na kraju upliće u to kolo i postaje grozan, odvratan čovjek. Izdaje ljudsku svijest i postaje primitivac. Pridruži se, njegova izdaja je najgora, jer je jedini svjestan šta radi. Ostali su duboko u nesvjesti. Oni se na kraju osvjeste. Veća je Bukarina pobjeda – jer se on na kraju slomi. Najgora izdaja je Učiteljeva – izdaja intelektualca. Kao što znamo iz naše skore prošlosti to je nasigurniji put u propast.

Kad je scenografija bila postavljena pre predstave ušao je čovek iz tima festivala i prokomentarisao: vidi kakvo nebo, a zašto nema sunca?

Mi, zapravo, od početka sugeriramo da je to nebo na kojem nema sunca. Od početka tvrdimo da je to svijet tog kolektivnog nesvjesnog u kojem se vrtimo. Iz kojeg svako zlo može nastati, jer sve što je neosvješteno je opasno. Vatra koja se može iz ognjišta pretvoriti u požar katastrofalnih razmjera.

Setila sam se jednog eseja Pavla Stefanovića o Godou u kojem on govori da Beket, slikajući ljudske kreature, sve vreme čitaoca poziva na ono što im je upravo suprotno. Tako možemo posmatrati i ovu sliku koju ste nam večeras dali.

To je ogledalo iz Mrduše Donje, tako shvatamo kakvi ne trebamo biti. Ovo je sve iz kontre, jer nemojmo dopustiti da bude kasno kao za njih. Uplimo svjetlo ranije, prije nego što nas nagovore na kolo. Ovo smo mi 91-ve. Sad se svi možemo udarat, ali neke štete su za generacije.

Ovo je apel na svest, jer mora se napred dalje poć, kako kaže Arsen.

Tako je. Nema nam natrag.

Razgovarala: Nataša Gvozdenović