Simo Trebješanin, crnogorski glumac, rodom iz Nikšića, je do sada ostvario više zapaženih uloga u popularnim televizijskim serijama i filmovima, poput serije „Budva na pjeni od mora“ ili filma “Montevideo, bog te video”, gostovao je po četvrti put na kazališnom festivalu u Brčkom. Nastupio je i u popularnoj predstavi “Čuvati tvog poštenja” koju je izvelo Gradsko pozorište Podgorica. Vrhunski je uprizorio lik dvoličnog direktora škole, za kojeg kaže da više ni sam nije siguran treba li ga smatrati pozitivnom ili negativnom osobom. Iskoristili smo prigodu boravka ovog glumca u našem gradu da porazgovaramo o glumištu u Crnoj Gori, ali i da prokomentiramo spomenuti autorski projekt redatelja Borisa Liješevića.
Kakav je položaj glumca u Crnoj Gori i dramska ponuda u toj državi?
Mi dosta radimo. I to je nešto što je dosta dobro. Dosta smo angažovani. I to je nešto što je dobro. Jedino što nije dobro to je što sve više imam osjećaj da kultura sveukupno nekako više i ne treba, na žalost. A ja mislim da su najbolji ambasadori jedne države njeni kulturni poslanici i sportisti. To su ljudi koji ulože svoj život u podizanje svijesti prvo sebe pa onda i svoga naroda. U Crnoj Gori ima mnogo dobrih glumaca i to je naša velika prednost. Imamo glumaca koji su strašno posvećeni i vole svoj posao. E sad, mi nismo Hollywood, a voljeli bi da jesmo. I to je taj položaj. Što se tiče statusa pozorišta, tu smo malo bolji u odnosu na Region. U tom nekom finansijskom pogledu. Ali Crna Gora je mala i mi nismo finansijski moćni da imamo svoju produkciju serija i filmova, a to je ono što bi nama trebalo. Nekako nas ljudi iz branše svi znaju i svi cijene, ali da bi došli do šire publike treba vam ipak neki film i TV serija. Tu kaskamo, ali možda se i to promijeni.
Često ste angažirani u produkcijama susjednih zemalja, Srbije, Hrvatske, BiH. To je zadnjih nekoliko godina postala stalna praksa, što je znak da se ponovo stvara zajedničko glumište Regiona kao u bivšoj nam zajedničkoj državi?
Uzmite kako hoćete, ali ne možemo mi jedni bez drugih. Naprosto takvi smo kakvi smo. Lično mislim da smo najbolji narodi na svijetu. To mislim na kompletan prostor bivše Jugoslavije. Osobeni smo, iskreni smo i znamo da živimo. Meni je fascinantno kada mi jedan moj prijatelj, koji je Austrijanac, kaže: ‘Ja vas ne razumijem. Vi svi hoćete da dođete da živite kod nas, a mi svi želimo da živimo kao vi’. Eto to je slika o nama.
U predstavi „Čuvari tvog poštenja“ se gura prst u oko ne samo crnogorskom narodu, nego svima nama na ovim balkanskim, korumpiranim i potkupljivim prostorima, gdje se čast, moral i poštenje prodaje za stotinu eura, a često i jeftinije?
Mi smo se odmah na početku ogradili. Nije naš cilj bio da nekoga direktno prozivamo i upiremo prst. Prosto smo rekli ljudima da živimo tako da niti koga osuđujemo, niti koga hvalimo. Prosto samo postavljamo pitanje a publika i svaki pojedinac neka se pronađe u tome. Imate široku lepezu likova i vjerovatno su se mnogi pronašli u nekom od tih likova. Predstava je nastala tako što smo svi mi, kada smo pričali i dogovarali se kako ćemo raditi, rekli šta će ko biti od likova. Kada je rečeno da ću ja biti direktor, onda sam razmišljao o liku tog direktora, kakav bi on trebao biti, pošten ili loš, ako se desi to i ono šta će on da uradi i tako redom. I onda vidite da vremenom glumački mi počinjemo da branimo svoje likove na najbolji mogući način. A koliko je to pošteno, koliko je pošten moj lik, e to je na publici da procijeni… Vidjeli ste predstavu. To je priča naše svakodnevice. Ja imam jednu rečenicu u svome tekstu gdje kažem: ‘Šta bi mi bez naših sponzora, to su naši anđeli. Da nije njih ne bi imali daske na wc šoljama, škola ne bi bila okrečena 30 godina…’ Na žalost je to stvarnost! Ranije je to bio drugačiji sistem, drugačije uređenje, gdje je država o svemu tome brinula, a danas smo svi prosto nekako… Ne znam! Mi smo svi u Regionu, po pitanju svega, ni na nebu ni na zemlji, i što je najgore uopšte ne vidim da neko želi to da promijeni, nego nas uhvatio neki taj vrtlog i ajd sad…
Zanimljivo je da se među publikom u Brčkom koja je gledala ovu predstavu zbilja moglo naći poprilično osoba za koje se može smatrati da su slični likovima iz predstave. No ipak su iz dvorane svi izlazili nasmijani i vidno raspoloženi. Je li ikoga istinski dotakla tema ove predstave i uspjevamo li mi sebe nekada vidjeti u pravom svjetlu?
Komedija je moćan žanr. Ona može na jedan relaksiran način da postavi neka statusna pitanja i pruži neke velike odgovore, ali tek kada ljudi izađu iz sale pa se onda malo zapitaju sami o sebi. I ja baš zbog toga volim komediju.
Razgovarao: Mario Ivkić