Kraj prve polovine natjecateljskog programa 34. brčanskih pozorišnih / kazališnih susreta, ali i početak druge etape od ukupno osam predstava, obilježio je dramski rukopis jednog od klasika suvremene srpske drame, Dušana Kovačevića, u produkciji beogradskog Teatra Zvezdara, i u njegovoj režiji, izvedena je romantično–ironična bajka „Hipnoza jedne ljubavi“ praizvedena u drugoj polovini decembra prošle godine, a večeras je na programu njegov komad „Sabirni centar“ što ga je u koprodukciji Narodnog pozorišta Republike Srpske i Pozorišta Prijedor na scenu banjalučkog teatra postavio redatelj Marko Misirača.
„Hipnoza jedne ljubavi„ koketira s pripovjednim modelom bajke, dodiruje rubna područja melodramskog iskaza i ne libi se napajati se na vrelu science fiction žanra, naravno ne bez Kovačeviću prirodnih ironijskih i britkih opaski o zemlji i društvu u kojem djeluje. Ljubavna je to i poetska kazališna storija o nemogućem – no kako je u naslovu apostrofirana hipnoza, a što je ljubav do li neka vrst hipnotičkog stanja u kome se voljenom biću pridodaju nadnaravna svojstva i moći, onda je sve moguće. Pa tako se i dogadđa da se mlada, nevina i neiskusna djevojka iz neke planinske zabiti zaljubi, telepatski, u nepoznatog stranca, čovjeka iz dalekih sazviježđa, gdje se nikada ne stari, da se on čak teleportira na ovaj naš, jadni i mali, planet zagubljen u svemirskoj provinciji, da svojim nesagledivim moćima, poput Krista, izliječi stare, nemoćne i bolesne protagoniste drame i, na koncu, zajedno sa svojom izabranicom, nestane u kozmosu!
No, Kovačević je preiskusan i predarovit dramski pisac da bi ostao samo na toj fabuli iz petparačkih romana naučne fantastike ili dječje bajke – on gradi svoj dramski narativ poveznicama između tih svjetova: onoga, udaljenog milionima svjetlosnih godina i ovoga, na kojem sami živimo i djelujemo, na njihovim srodnostima i suprotnostima on tka svoju dramsku pripovijest. Pa tako saznajemo i da na tom beskrajno udaljenom planetu gdje ne postoji noć, a griju ga dva sunca, obitava jedan mali narod što živi u brdima i tvrdoglavo se neće odreći svojih ubjeđenja i vjerovanja pa je tako i osuđen na odumiranje. Paralele s ovdašnjom situacijom nije teško povući, mada postoje i bitne razlike, jer tamo, inače, kako kaže jedan od protagonista komada, „ljudi žive kao ljudi, a ne kao mi, stalno u mržnji, gladi, ratu i umiranju…“ Netko će drugi, na jednom mjestu, zavapiti: „dosta mi je čuda, javi mi kada vidiš nešto normalno“, jer čuda ovdje, gdje se hoda na štakama i divi se zvijezdama, gotovo nikada ne donose nešto dobro.
A sve se to događa u čarobnom, planinskom šumskom okruženju, jedne ljetne noći, kao u snu, u krugu dvije porodice koje su već doživjele bol rastanka sa svojim najmilijima, koje su u početku, pri prvom susretu s Nepoznatim, osim, naravno, najmlađe, zaljubljene kćeri Mile, koja očekuje dragana iz snova, nepovjerljive i pune nevjerice da je tako nešto moguće, da bi potom i same bile hipnotizirane njegovom pojavom i njegovim djelima i bezgranično mu svi povjerovali. Skladno uigran i dobro pogođen glumački ansambl, naravno, preduvjet je uspjeha takvog komada koji ljubavlju među zvijezdama uspostavlja neko novo ustrojstvo svijeta, temeljeno na miru i razumijevanju među ljudima – Ljubomir Bandović, Anica Dobra, Nina Janković i Dragan Petrović Pele takvu priliku ne propuštaju. Ipak, unatoč sretnom kraju, negdje u podsvijesti ostaju upozoravajuće riječi Dušana Kovačevića kako se zemlja prazni, jer mladi napuštaju domovinu u potrazi za poslom i boljim životom, a neki, prirodno, i umiru. „ Za deset godina nestaće grad od petsto hiljada stanovnika“, bilježi Kovačević, i o tom nestajanju ljudi, o pražnjenju zemlje, također govori njegova predstava.
Nešto slično, lani, u novogodišnjem razgovoru s Oljom Bećković, izgovorio je i jedan drugi suvremeni srpski dramatičar, istog prezimena, Siniša Kovačević: „Kada je jedna zemlja prazna, zašikarena, kada iz crkvenog praga raste zova, onda to više nije ni bezbednosno, ni demografsko, nego moralno pitanje. Mi nestajemo…“ No, u bajci, ili pod hipnozom, to izgleda nekako nestvarno i nemoguće.
Piše: Mladen Bićanić