U prvoj predstavi „Ravna ploča“ Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, Tridesetpetih Susreta, brčanska publika imala je priliku da kroz ulogu Delfe, uživa u glumi izvrsne Gordane Boban.
Vidjeli smo i čuli, uloga jedne žene koja može biti naravno i ova sadašnja, a koja vuče korijene iz naše prošlosti. Uloga koja Vas vodi cijelo to vrijeme od nekog postupnog razumijevanja stvari do otkrivanja jedne strašne tajne.
Rekla bih da žena, i onda i sada, može da ima ovakvu i vrlo sličnu sudbinu. Nije bitno pitanje vremena nego je bitno pitanje mentalnog sklopa, jesmo li civilizacijski napredovali ili nismo. To se događa, sigurna sam i sada, i to ne samo kod nas već u cijelom svijetu. Dobro to znamo i ovo je komad koji progovara baš o tome koliko je žena u podređenom položaju u odnosu na muško, starije, ono koje je prvo na svijet došlo. O tome zapravo govori ova tragična priča.
Vrlo je zanimljiv jezik predstave.
Ono što je mene posebno radovalo je da ću igrati na tom ikavskom. To je moje podneblje jer ja sam Livnjanka, a ovo je Duvno. Mi smo komšije i radovala sam se jer nije česta pojava u teatru da govorimo na nekom dijalektu ili nekom lokalnom jeziku. Bilo mi je drago i zanimljivo, a mislim da je i publici bilo drago da čuje nešto drugačije.
Da li Vam je i koliko uloga Delfe bila zahtjevna?
Svaka je uloga na svoj način zahtjevna. Delfa je žena koja je zaista imala tragičnu sudbinu. I uvijek je teže igrati zahtjevnije žene koje su prošle kroz golgotu od nekih mladih dana na ovamo. U njenoj biografiji smo pretpostavili da je neko siroče koje je odgojila tetka i baba Božica. Kojoj je u životu najviše falilo ljubavi, što ona eksplicitno i kaže u jednom od svojih monologa.Tako da istraživati i tražiti tu vrstu psihologije ličnosti ili sudbine nije nikad lako. Ali je bilo lako raditi sa kolegama u Zenici. Svi ti ljudi su pomogli da napravim ovo što sam večeras pokazala.
Vi ste gostujuća glumica u zeničkom pozorištu. Koliko često inače imate priliku da igrate u pozorištima u drugim gradovima?
Vjerujte da su ovo, da se našalim, izuzetno rijetki petki. Ali govorim istinu i svaka čast Zeničacima, koji su među rijetkima koji i dan danas drže otvorena vrata, ne samo za glumce iz drugih teatarskih kuća i gradova, već i za dramaturge, redatelje, sve pozorišne radnike. Divim im se i mislim da bi bilo zgodno kada bi svi teatri širom BiH slijedili njihov primjer. Jer vrlo je važno da jedni s drugima razmjenjujemo i pofesionalno i ljudski naše živote i sudbine, da sarađujemo jer nas to na kraju krajeva obogaćuje.
Da li Vam je večerašnja izvedba bila išta drugačija od prethodnih koje ste imali?
Bila je drastično drugačija jer ovu predstavu igramo na hinter bini zeničkog Narodnog pozorišta gdje je publika s nama na sceni. Tako da je ovo bilo potpuno drugačije iskustvo. U Zenici smo vrlo intimni sa publikom, a ovdje nam je bilo kao da smo na nekom stadionu.Tako da nismo mogli glasnije jer sve što bi prelazilo neku glasnoću bi narušilo intimu i težinu unutar ovog kućerka u negdje nekom planinskom selu okolo Duvna. Pokušali smo koliko je moguće da to izbalansiramo, da se ne izgubi ta vrsta tog kamernog, zatvorenog i mračnog ozračja.
Razgovarala Sanita Jerković Ibrahimović
Foto: Dejan Đurković