Razgovor sa Draganom Komadinom, autorom teksta „Ravna ploča“
Bosansko narodno pozorište Zenica prethodne dvije godine odlazi sa Susreta sa nagradama za najbolju bh predstavu: „Prodor na Zapad“ i „Moja fabrika“. Interesantan je podatak da ste vi autor teksta za „Prodor na Zapad“, a da je, takođe, Lajla Kaikčija radila režiju. S ozirom na uspjeh te predstave, ne samo u Brčkom, jeste li imali veću odgovornost kada ste radili „Ravnu ploču“?
Ne bi rekao odgovornost, jer je „Ravna ploča“ nastala puno prije našeg zadnjeg uspjeha s „Prodorom na Zapad“ na Susretima u Brčkom. Naime ovaj sam komad izvukao iz dramaturške škrinjice i poslao ga kolegici Lajli Kaikčiji. Napisan je barem prije desetak godina i za razliku od „Prodora na Zapad“ nema tu društevno-angažiranu dimenziju.
I ovog puta napisali ste jednu kamernu, intimnu priču. U fokus ste stavili odnos majke i sina, oni žive u svom mikro kosmosu, s obzirom na činjenicu da je sin slijep. Jeste li ideju imali u nekoj realnoj priči ili je sve plod piščeve mašte?
Dramski tekst prati posljednji dan u životu majke koja živi sama sa slijepim sinom u zabitom hercegovačkom selu, na obroncima Vran planine. Pogođena raznim životnim nedaćama, ona je izabrala samoću i izoliranost, podižući sina u jednom paralelnom svijetu gdje mu je njezina riječ jedini zakon i put. Najstrašnije od svega jest spoznaja s kakvom je ljubavlju i povjerenjem mladić spreman slijediti i vjerovati majci. Riječ je zapravo o posljedici, odnosno emocionalnom učinku svakog modela bezgraničnog povjerenja i vjerovanja općenito, kao put u svaki dogmatizam, zaslijepljenost i nemogućnost preispitivanja bilo misaonog, nacionalnog ili vjerskog koncepta. Ironično, ali i posve opravdano, jest što zatočenik, odnosno slijepi mladić, taj zatvoreni svijet doživljava prostorom pune slobode i sigurnosti, jer na idejnom planu ovdje nije riječ o čudnoj majci i slijepom sinu, nego o nama koji svakodnevno pristajemo biti izmanipulirani i manipulirati drugima – sve dakako za njihovo dobro!
Složićete se da se ova predstava može posmatrati i kao komad o sudbini žene u tradicionalnoj, konzervativnoj sredini, koja se nije uklapala u norme što su je obilježile i udaljile od ljudi?
To udaljavanje, koje navodite, jest zapravo njezin izbor. Svojevoljna izolacija jest odgovor na strašnu nepravdu koju je doživjela na početku braka. Ona je donijela pogrešnu, duboko (auto)destruktivnu, ali naglasak je da je to ipak njena odluka.Samim tim mora preuzeti i odgovornost za svoj postupak, odnosno sada na kraju života suočiti se sa strahotom vlastitog izbora i priznati sve sinu. U najkraćem „Ravna ploča“ je drama o ženi koja je u pokušaju da se izbori s vlastitim poniženjem, sagradila jedan bizarni i, osobito za sina, pogubni mikrokozmos, uvjeravajući ga da je to zapravo najbolji od svih mogućih svjetova.
S druge strane, ovaj komad možemo posmatrati i kao priču o majci, čija prevelika briga i ljubav i nisu dobri za sina. Ta pretjerana briga često je i kontraproduktivna?
U pravilu je kontraproduktivna. Ovdje postoji neskriveni autoviktimizirajući okvir kao izravna referenca na našu postratnu zbilju u kojoj Žrtva u nemogućnosti da dobije emotivnu i pravnu satisfakciju za zlo koje joj se dogodilo inzistira na neprerađenoj traumi. Ipak, nema ništa neprirodno i neobično da poput junakinje ovog komada pokušavamo potisnuti i puno benignije traume od one koju je doživjela naša Delfa. Ali, kada kao odgovor izgradite jedan sociopatski mikrosvijet u kojemu nema mjesta za druge, u kojemu je vaš dijete nije samo jedinac koji raste sa samohranom majkom, nego se pretvara u suzatočenika, u mlado stvorenje koje ni krivo ni dužno služi kaznu na koju ga je majka osudila, onda cijeli komad konotira kakvoj antičkoj tragediji, gdje razmjere krivnje i osvete sežu do ekstrema.
Predstava je specifična i po govoru. To je tipični govor Tomislavgrada. Je li ta krševita Hercegovina, ta udaljenost od „svijeta“ neka vrsta metafore za njihove živote? Ima li simbolike i s odabirom mjesta dešavanja?
Taj mi je se spoj krša goleti i krša s jedne, te škrtih pašnjaka i rijetkih pojasa šume s druge strane, odavno usjekao u nekakvu arhetipsku sliku surove ljepote tog dijela moje Hercegovine, pa se bez pretjerivanja može reći kako je u mom dramskom imaginariju prostor porodio priču. Tako je iz iz tog, gotovo starozavjetnog tla, izrasla jedna mjesna Medeja, pa je u govoru likova bilo posve prirodno zadržati i tu autohtonu ikavicu, kao jedan dragocjen sociolingvistički stilem. Istodobno, ikavica, kao prilično rijetko rabljeni govorni izričaj na našim scenama, odraz je jedne dijalektalne ljepote i naše jezične raznolikosti.
Meni se ova priča čini kao neka antička drama, a i sam naslov je vrlo simboličan „Ravna ploča“, ali ja bih dodala i prazna, koju sin, nakon smrti majke, mora sam ispisati?
“Ravna poča” implicira mogućnost da smo u smislu zaštite ljudskih prava, postali jedno užasno regresivno i zaostalo društvo, u kojemu nas nemogućnost da uspostavimo bilo kakav društveni konsenzus i uspostavimo zajednički sustav moralnih vrijednosti, nerjetko dovodi u poziciju da se svetimo vlastitoj djeci uskraćujući im normalan razvoj. Naslov drame nije samo majčin očajnički pokušaj da na samrti utješi sina, da je svijet ravno i idilično mjesto prilagođenog slijepcima, nego je i podsjećanje kako svaki radikalizam, makar se radilo i o majčinskoj ljubavi, nužno vodi u fundamentalizam. U prazninu o kojoj govorite. Jer svaka isključivost zaziva uništenje drugog i drugačijeg. Istodobno, kako ste to sugerirali, to je ploča koju mladi Gabrijel tek treba ispisati.
Razgovarala: Danijela Regoje
Foto: Dejan Đurkovć, www.asu.unsa.ba