- Vedrana Mačković o liku iz pozadine koji drži ogledalo društvu
Posljednje natjecateljske večeri 42. kazališnih susreta u Brčkom, na pozornici Doma kulture, izvedena je predstava „Majstori, majstori“ Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banje Luke, u režiji Marka Misirače. Ovaj povratak legendarnom tekstu Gorana Markovića, više od četrdeset godina nakon njegova nastanka, pokazao se kao uspješna kombinacija nostalgije i aktualnog društvenog komentara. Naizgled jednostavna priča o školskoj proslavi umirovljenja jedne uposlenice, u Misiračinoj interpretaciji prerasta u oštru i duhovitu analizu društva, hijerarhije moći i ljudskih slabosti koje se, unatoč vremenu, nisu mnogo promijenile.
Na sceni se nižu komične i bolne situacije koje podsjećaju koliko su sustavi, bilo obrazovni ili društveni, često sazdani na formi, pretvaranju i malim interesima. Među tim likovima, koji neprestano traže svoje mjesto u svijetu kompromisa, osobito se izdvaja lik čistačice – žene koja sve vidi, sve zna, ali rijetko progovara. Ulogu te tihe, ali izrazito prisutne figure tumači Vedrana Mačković, koja svojim toplim, suzdržanim pristupom liku daje dubinu i emotivnu slojevitost.
U razgovoru s Vedranom Mačković otkrivamo kako je pristupila ovom liku, što za nju znači igrati „iz pozadine“, te na koji način predstava „Majstori, majstori“ uspijeva povezati duh prošlih vremena s problemima suvremenog društva.
U predstavi „Majstori, majstori“ tumačite lik čistačice. Kako ste pristupili ovoj ulozi i što vam je u njoj bilo najizazovnije?
Pa kako da vam kažem, kako sam pristupila… pa nisam ja baš tako daleko od uloge, od privatnog života, od penzije koja mi je relativno blizu. A šta mi je bilo najteže?
Najteže mi je bilo smiriti moju privatnu energičnost i biti tako smirena, skupljena, tiha, neprimjetna, da nikom ne smetam. Lik iz pozadine koji je itekako bitan i koji tako održava čistoću — i ne samo to, zna sve tajne, zna kako ko pije kafu, kao što uglavnom znaju spremačice. Pogotovo u to vrijeme kada se odvija radnja predstave.
Predstava obrađuje društvene teme kroz komičan, ali i oštar pristup. Kako mislite da publika danas doživljava ovu priču u odnosu na ranije razdoblje?
Pa svaka predstava je draga i, između ostalog, ukazuje na kritične momente u društvu i međuljudske odnose, što se, naravno, vidi i u ovoj predstavi – u kakvom je položaju prosvjeta, u kakvom je položaju društvo, odnos prema djeci, nastavnici koji idu ka tome da ostvare što bolji prosjek… Nažalost, ono što kolega Ljubiša kaže na kraju predstave — „kad ste zadnji put pomazili dijete“ — mnogo govori. Više je sve to postalo neka mašinerija koja melje društvo, i školstvo, i ljude u svim sferama života.
Vaša uloga emotivno je snažna i autentična. Kako ste je pripremali? Možete li opisati proces rada na unutarnjem životu lika kroz tekst i improvizaciju?
Pa uz pomoć režisera Marka Misirače, koji je bio vrlo jasan i precizan od samog početka, znao je šta želi od nas glumaca i od likova koje igramo. I da vam pravo kažem, ja sam, naravno, gledala taj film više puta i kada sam dobila ovu ulogu, mislila sam: „Nije to ništa, to je lako.“ Ali njegov koncept i njegova vizija tog lika kroz nju su provukli sveopšte stanje, apatiju, sve ono što se dešava u životu – svi problemi ovog svijeta koje čovjek nosi na plećima i nekako izdržava. Uz indikacije i pomoć reditelja i kolega, nije mi bilo teško raditi ovaj lik.
Imate dugu karijeru u Narodnom pozorištu. Možete li reći je li se vaš pristup glumi promijenio tijekom svih ovih godina?
Pa ja zaista imam dugu karijeru, ovo mi je 34. godina u pozorištu. A pristup prema glumi – jeste i nije. Nije u tom smislu da se promijenila ona želja s početka, kad sam bila mlada glumica – ta želja da budem na sceni, da budem viđena, bila je možda tada nezrelija, drugačija, mladalačka, zaigrana. A sada… ja jednako, s istim žarom i istom radošću, pristupam svakoj novoj predstavi i ulozi kao da prvi put stajem na scenu. Još uvijek imam ljubavi, volje i želje za radom, treme, divnih momenata s kolegama. Bude svega, ali bitno je da se razumijemo i da se slažemo.
Radili ste na klasicima, ali i na suvremenim komadima. Koji vam tip predstave najviše odgovara i zašto?
Ovo je nezgodno pitanje. Ja volim da radim svašta. Nikad nisam voljela da me tipiziraju. Radila sam dramske, komične, alternativne uloge. Radili smo jako interesantne predstavu sa pokojnim režiserom Mladenom Materićem: Prvo smo radili Kuhinju, a potom Časove u kojima nismo ništa znali jedni o drugima. To je bio sasvim novi pristup i pozorištu i režiji – predstave bez ijedne izgovorene riječi, samo kroz pokret. Volim takve predstave, volim komedije, volim sve žanrove, mislim da volim dramu najviše.
Kao iskusna glumica, kako radite na liku – na karakterizaciji, pokretu, glasu? Držite li se klasičnih metoda s Akademije ili imate svoj stil?
Naravno, na Akademiji se dobiju osnove zanata. Ali iz predstave u predstavu, iz godine u godinu, čovjek sam profiliše svoje umijeće. Priprema zavisi od vrste predstave i dogovora s rediteljem. Kad dobijemo tekst, razgovaramo s rediteljem, pa znam u kojem smjeru ide lik. Pripremam se s kolegama, nekad učim tekst kod kuće, nekad zavisi šta reditelj traži. Sve više reditelja želi da se tekst zna prije početka rada na mizansceni. Ja sam uvijek lakše učila tekst kroz rad na sceni. Ali vremena se mijenjaju, tempo života, brzina svega – nema više vremena za duge analize i bavljenje likom kao ranije.
Postoji li neki trenutak u ovoj predstavi koji vam je ostavio poseban trag?
Interesantno pitanje, moram da vas pohvalim. Najemotivniji trenutak za mene je pred sam kraj predstave, kad kolega Danilo Kerkez govori čuveni monolog: „Beček, majstori, majstori.“ U tom trenutku prepoznajem sve u svakoj riječi. To uopšte nije lako. Ljudi možda misle da jeste, ali te riječi imaju ogromnu težinu. Na kraju to sve govori i o predstavi i o nama kao ljudima.
Koji je po vama najteži aspekt glumačkog posla danas i što vam je bilo najteže u ovoj predstavi?
Ne mogu reći da mi je bilo teško. Kad se ljudi razumiju i kada shvate šta reditelj hoće, sve ide lako. Najvažnije je da se kolege međusobno poštuju, uvažavaju, pomažu i ne otežavaju proces stvaranja jednog umjetničkog djela.
Što biste poručili publici nakon ove predstave?
Živite život punim plućima i uživajte u malim stvarima. Svo bogatstvo ovog svijeta vas neće usrećiti ako ne možete da uživate u trenutku, u jednoj šoljici kafe u bašti, u cvijetu, u nečemu što vas ispunjava. Uživajte u malim stvarima.
Razgovarao: Kristian Bilić