Ako je hrabrost tema ovogodišnjih Susreta, onda “Majstori, majstori” nude savršen primjer. Hrabrost da se govori o sistemu koji nas oblikuje, ali i hrabrost da mu se nasmijemo. Ilija Ivanović kao inspektor Miroslav Simić pokazuje da ponekad biti pošten znači biti lud, a ostati svoj je najveći čin otpora.
U svijetu majstora svi znaju što trebaju raditi, ali nitko ne zna kako. Kako si pristupio liku čovjeka koji dolazi izvana u sistem koji se raspada?
Pokušao sam najviše inspiracije da tražim u svom životu i svom okruženju i, kao mlad čovek, zbog aktualnosti priče i teksta, nije bilo teško da se nađe inspiracija u današnjem vremenu, u državi u kojoj živimo, gdje retko šta funkcioniše i retko ko radi svoj posao. Tako da je samo trebalo da se malo okrenem oko sebe, da se prisjetim kako je to bilo kad sam ja bio mali u školi i generalno kad sam bio u srednjoj, pa i na fakultetu, da se sjetim svojih profesora i tog okruženja koje je tada bilo oko mene. Tako sam gradio lik i išao iz sebe, to da ja moram da radim svoj posao i da budem jednostavno ambiciozan, što bi normalno trebalo da bude svaki mlad čovek, da uradim svoj zadatak kako treba, do kraja, po svaku cenu i to je to.
Inspektor traži taj neki red u cijelom neredu koji se događa. Jesi li pokušao graditi taj lik kao nekog moralnog idealista ili čovjeka koji se samo pokušava snaći među svim tim silnim „majstorima“?
Pokušavao sam zapravo da napravim moralnog čoveka koji ne odustaje od svog cilja. Njegova najveća mana je zapravo ta ambicija zbog koje i on prekoračava svoju dužnost. Saznajemo da on radi ono što bi zapravo istinski, trebalo da radi, a to mu nije rečeno da napravi. U tome je paradoks, mislim, samo kod njega. Pokušao sam tako da ga radim kao moralnog čoveka, kao moralnog tipa, dečka koji gleda u sve anomalije koje se dešavaju u jednoj ustanovi u kojoj bi trebalo da se stvaraju i formiraju naraštaji i ljudi za bolju budućnost.
Goran Marković je napisao tekst koji pogađa. Koliko je ova priča naša realnost i danas?
Interesantno da je u ovoj režiji namješteno da tu decu igraju isto profesori. Ona je smeštena u to vreme komunizma, osamdesete. A stvar je u tome što jeste svevremeno, jeste aktualno, i sva ta deca iz klupe, postaju neki novi profesori. Tako uče nekom generacijskom greškom i po generacijskom šablonu. I pitanje koje postavlja ova predstava je „Koje je rješenje?“, jer je li rješenje zaista da sačekamo taj autobus u 6:15 i da odemo. Da odemo iz ove zemlje, iz te škole, iz celog tog ‘kuršlusa’ koji nas okružuje ili da ostanemo i da prihvatimo i da sutra mi budemo i učimo našu djecu istim stvarima. Da prihvatimo to i da kažemo, „Pa, to je normalno, valjda.“
U predstavi postoji stalna tenzija između smijeha i gorčine. Kako ste pronalazili tu mjeru da publika istovremeno prepoznaje apsurd ali i osjeti istinu?
Pa ja bih to prepisao najviše reditelju. A kako se tražio taj balans, to je jednostavno sastavni dio života i hteli smo da se igramo s tim odnosom. Da gorčine tih nekih karikatura i nekih onako istinitih delova, punktova koji su pravili protivtežu ovih karikaturalnih momenta u predstavi.
Kako ti je bilo raditi s Markom Misiračom, redateljem koji često traži humor u najneugodnijim situacijama?
Bilo je fino raditi s Markom Misiračom i bila mi je velika čast da radim u ovoj predstavi, jer sam Akademiju završio prošle godine i odmah imao priliku da igram u ansambl predstavi. U suštini, predstava se gradila kolektivno. Nije to bilo da on kaže ‘stani tu, stani tamo’, nego nas pusti da uđemo u prostor pa vidimo kako se ko osjeća. On uglavnom pušta glumce da daju nešto, a onda on to skida i brusi. Gdje treba da se skrati, skrati. Gdje treba da se doda, on malo pogura. Tako uglavnom funkcioniše svaki proces. Bilo je interesantno i zanimljivo jer sam pratio kako drugi ljudi rade svoj posao i na koji način. Tako sam pratio i ovdje, kako se razvijaju stvari na probama.
Jeste li očekivali sva mjesta u predstavi na koja će se publika smijati? Je li taj smijeh reakciju na šalu ili na prepoznavanje stvarnosti?
Nikad poentirano ne plasiramo stvari da bi one namerno bile smešne. Puno mesta u predstavi se smeju ljudi na kojima mi nismo ni očekivali. Nego jednostavno se desi ta neka istina, neko prepoznavanje, saosećanje sa likovima ili sa tom scenom. I onda to prepoznavanje dovodi do „aha, ovo znam, ovo sam već negde video“.
Tema ovogodišnjih Susreta je hrabrost. Ima li danas više hrabrosti na sceni ili u životu?
Sigurno je na sceni više hrabrosti. Iako i u životu ima i hrabrosti i hrabrih ljudi, ali samo je pitanje gde je ta granica između hrabrosti i ludosti. I postavlja se pitanje zašto neko želi biti hrabar. Da li je hrabrost da bi samo neko bio hrabar ili zbog nekog većeg cilja. Na sceni je to ja mislim radi nekog većeg cilja, da se postavi neko pitanje i da se promeni nešto, okrene na bolju stranu. A u životu to vrlo često može da bude iz nekog ega i dokazivanja. Tako da scena je sigurno lepša, bolja i bezbednija od stvarnosti.
Hrabrost nije uvijek glasna. Ponekad je to samo čovjek koji stoji na sceni i govori istinu, kao i publika koja ju je spremna čuti. Ovih dana, istina je imala mnogo lica i svako od njih nas je podsjetilo da kazalište nije bijeg od stvarnosti, nego njezin najhrabriji oblik. Možda se zato i kaže da kazalište ne mijenja svijet, ali mijenja one koji ga gledaju.
Razgovarala: Ena Gluhaković