Glazba koja ne prati samo predstavu, već s njom i diše – takav je potpis Nenada Marića, poznatijeg kao Kralj Čačka, u drami „Mihael Kolhas“ Jugoslovenskog dramskog pozorišta. U režiji Stevana Bodrože, ova scenska adaptacija von Kleistove novele o čovjeku koji pravdu traži pod svaku cijenu donosi snažan spoj dramskog intenziteta i glazbene emocije. Marićeva glazba, nagrađena Godišnjom nagradom JDP-a, ne funkcionira samo kao zvučna kulisa – ona je dramaturški alat, ravnopravan partner glumcima na sceni.
Njegov prepoznatljiv spoj bluesa, jazza, kabarea i akustičnog rocka u predstavi poprima novu dimenziju – postaje produžetak emocija, ritam unutarnjih lomova i moralnih dilema glavnog junaka. Iz te suradnje, kako sam autor ističe, proizašle su i dvije pjesme koje će se naći na njegovom novom albumu, potvrđujući da kazališna glazba može živjeti i izvan pozornice.
Za Nenada Marića, pisanje za kazalište nije puka kompozitorska vježba, nego dijalog između redateljeve vizije i vlastitog osjećaja prostora, riječi i pokreta. U razgovoru koji slijedi, Marić govori o svom pristupu kazališnoj glazbi, procesu rada na predstavi i o tome kako se glazba i kazalište susreću u njegovom stvaralaštvu.
Kako je došlo do toga da ste se, nakon studija likovnih umjetnosti i bavljenja slikarstvom, ozbiljnije posvetili glazbi?
Pa zapravo, meni je muzika bila primarna i pre nego što sam upisao slikarstvo. Kao mali odmah sam se latio gitare – otac mi je svirao gitaru – tako da sam u muzici bukvalno otkad sam se rodio. Slikarstvo je došlo nešto kasnije, kao logičan nastavak tog izraza. Nakon gimnazije trebalo je nešto upisati, a pošto nisam muzički obrazovan, spremio sam prijemni za akademiju i završio likovnu akademiju. U muzici sam ostao jer mi prija, jer kroz pesme mogu da delim ono što osećam i što mi ima smisla. Bar mi za sada tako deluje – a možda se i varam.
Umjetničko ime “Kralj Čačka” ima posebno značenje?
Čačak – blato, to su nas učili. Jedni kažu da to nije istina, ali nas su tako učili da „čačak“ znači stvrdnuto blato na putu, da je to turcizam, a neki kažu da je staroslovenska reč. Mene je zapravo simbolika zanimala – to, ovladati sopstvenim blatom. Kralj vlada, a čačak je blato. Dakle, ovladati sopstvenim blatom – to je poenta. To svima želim.
Koliko su vam slikarstvo i glazba međusobno povezani? Zamišljate li pjesme kao slike, a slike kao pjesme?
Sigurno da je muzikalnost nešto što je u korenu svake umetnosti. Bez muzikalnosti nema ni dobre slike, ni dobre knjige, ni bilo čega što ima dušu. Muzika treba da izazove sliku, a slika treba da izazove muziku. To su dva jezika iste potrebe.
U jednom ste intervjuu kazali da je današnja muzika često soundtrack za narcisoidne. Kako vidite ulogu kantautora i angažirane glazbe u takvom vremenu?
Nezgodno, vrlo nezgodno. Kantautori su pojedinci koji štrče, koji ne mogu da pevaju o nečemu što nema u sebi neku umetničku istinu. A muzika danas uglavnom služi za zabavu, za trenutno raspoloženje. Pesme koje govore o težim, važnim stvarima danas su potisnute – i to nije samo kod nas, to je svetski trend. Ceo svet je malo ‘pošandrcao’, da se tako izrazim.
Dakle, vi više naginjete glazbi „za dušu“, nego onoj komercijalnoj?
Pa da, uopšte umetnost koja mene zanima mora da ima neku dubinu. I ja volim da se zabavim, ali više volim muziku, knjige, umetnost koja me podiže, koja me menja. Ima dve vrste umetnosti – ona koja te diže i ona koja te spušta. Ako me spušta i tera da budem gori, to mi se ne sviđa.
Kako je izgledao proces stvaranja muzike za predstavu „Mihael Kolhas“?
Ovu predstavu sam radio zahvaljujući Borisu Lješeviću, koji me pozvao. Nismo se ranije poznavali, ali on je jako muzikalan, veliki ljubitelj muzike, posebno rock’n’rolla. Vrlo brzo smo se razumeli u procesu stvaranja. On je znao šta hoće, pa smo lako došli do rešenja. Najviše sam se bavio stihovima – pisao sam ih posebno za predstavu. Dve pesme iz ovog projekta naći će se i na mom novom albumu. Bilo je uzbudljivo iskustvo i sa glumcima, morao sam da pazim da ih ne preklopim, da sve diše zajedno. Nadam se da to tako i deluje iz publike.
Spojili ste nekoliko umjetnosti – slikarstvo, muziku, a sad i kazalište. Kako se osjećate kao umjetnik?
Dobro se osećam, valjda. Komsi-komsa (fr. comme ci, comme ça), što bi rekli. Šalim se – osećam se kao onaj kardiovaskularni snimak: sve dok ima pokreta, znači da je živo. Kad postane ravna linija – gotovo.
Kao kantautor, kako pronalazite ravnotežu između osobnog izraza i univerzalnih tema? Koliko vam je važna komunikacija s publikom?
Važna je. Umetnost, muzika – sve to je sredstvo, a ne cilj. To je moja vodilja. Naravno, teško je jer nemamo infrastrukturu koja bi podržala takvu muziku, ali borba je to. I u toj borbi ima i muke i oslobađanja. Kada mene kroz pesmu nešto oslobodi, često se desi da i publika to oseti – i to je fascinantno.
Biste li voljeli i dalje raditi glazbu za kazalište?
Ovo je bilo zanimljivo iskustvo, pravi izlazak iz zone komfora. Mislim da je najvažnije da reditelj prepozna da mu muzika treba. Boris je to uradio. I baš zato je saradnja bila uspešna – jer je sve krenulo od ideje da muzika postane deo izraza, a ne samo pozadina.
Kako doživljavate scenu – kao prostor oslobađanja ili suočavanja s publikom?
Pre kao prostor oslobađanja i deljenja. Dolazim da podelim nešto s publikom, i to je lepota i pozorišta i muzike.
Kako publika reagira na glazbu uživo, posebno u kazališnoj predstavi?
Zanimljivo je jer ne mogu da se potpuno izmestim, iako sam sa strane. Ljudi kažu da je potpuno drugačije kad je muzika uživo. Mogli smo da pustimo snimke, ali ovo je nešto drugo – dišem s glumcima, pratim ih, pokušavam da prenesem atmosferu. Teže je, jer moraš pratiti svaki korak, svaku emociju, da ne preklopiš scenu, ali to je čar tog rada.
Razgovarao: Kristian Bilić