Na sceni „Tanga“ sve se urušava — red, moral, obitelj, pa i smisao. Iz tog kaosa izlazi Edek, čovjek bez teorije, ali s instinktom. U izvedbi Elvisa Jahića on ne preuzima samo vlast nad kućom, nego i nad svijetom koji mu se sam poklonio. Smijeh je gorak, ali prepoznatljiv: jer Edek danas ne dolazi iz literature, nego iz stvarnosti.
Edek je lik koji iz sjene preuzima svijet. Kako ste vi pronašli njegovu snagu – u tijelu, glasu ili tišini?
Pa u svemu od toga nabrojanog. Šta je dobro kad se rade takve uloge, jer dosta je toga već izrečeno. Onda sama pojava ne treba da kvari to. I onda, naravno, sve ono što je podržano, to ide sve iznutra i ne razmišljamo o tome kako šta izgleda, ukoliko ga mislimo odavdje iz dubine duše. A bilo je i lagano u pojedinim momentima zato što je redatelj neko ko je iskusan i ko je glumac, već i zna kako se koje stvari kreću po sceni. Zna na koji način uputiti glumca, gdje mu koja pozicija bolje odgovara i slično. A Edek je specifičan po tome zato što u vrijeme kad je pisan, kad je Mrožek stvarao ovaj komad, tad Edeka, bar mislim, nije bilo toliko na svijetu. Dok su danas oni preuzeli, oni su primarni danas, njih više i oni su već na vlasti. Ne znam koja bi sad kontra bila u današnjem periodu. A tad Edek, ovakav kakav jest, je bio pojava neka koja se upirala prstom.
On je prost, ali ne i bez logike. Kako ste izbjegli da Edek bude samo karikatura, a da publika osjeti kako je on zapravo opasno stvaran?
Da, to je jako dobro pitanje, jer je u ovakvom komadu lako zalutati – to što ste spomenuli, da ispadne karikatura. Cijelo vrijeme sam pokušavao da pronađem dublji smisao Edekove logike. Ljudi koji djeluju jednostavno, kao da imaju „dva prsta na čelu“, njihova pamet je prosta, ali on ima svoju logiku funkcionisanja.. Za razliku od nas, koji smo emotivno pismeniji i znamo artikulisati osjećanja, Edek to ne radi – njegovo izražavanje je šturo, ali njemu logično. Na primjer, kada u tekstu kaže „napredak“, on to ne objašnjava – on jednostavno vjeruje da čovjek treba da ide naprijed. Nemamo se tu kad okretati. A on izgovori “napredak”, koji, sad kad pogleda iz tog ugla, šta to znači uopšte? Bilo je i provokativno stvarati nekoga koga ima malo u smislu teksta, mnogo je na sceni, valjalo je sve to držati. Ponovo se vraćajući na to iznutra, da bi to bio neko koji je trodimenzionalan, da ne bismo pribjegli tome da on ima samo neki zlatni sat i prsten, raširena košulja pa da podsjeća na neke od ovih naših pjevača ili političara koji su već tu na vlasti. Zato, kažem, moralo se tražiti u nekim njegovim nijansama od toga kako on iz dana u dan može da provodi vrijeme, kako se snalazi, od čega živi.
U Tangu, Edek na kraju pleše, kao da plesom obilježava kraj svijeta. Što za vas taj tango znači: slavlje moći, parodiju reda ili nešto treće?
Mogu, naravno, samo o sebi da govorim iz onog što sam uvidio u ovom „Tangu“; imam osjećaj da me predstava podsjeća na onaj trenutak u Kusturičinom filmu kad kažu „Majmun je ušao u tenk, bit će belaja“. Nisam ga doslovno citirao, ali znate o čemu govorim. Isto tako i ovo mislim, sad je on vlast i svi će da igraju onako kako on svira. I tako i taj tango i čovjek koji ga igra, mogli biste ga zamisliti u nekom kolu, je l’ tako? A ovdje ga Mrožek stavlja u sjajnu situaciju gdje on baš pleše tango. I zato, na svo to moje posmatranje, jeste da je on prilagodljiv; da on može da se prilagodi i uradi neku stvar u pravom trenutku, odabrati pravu korist za samog sebe. A naravno, imamo i ulogu Evgenija koji je također tu i on će da bude i da liže svaku novu vlast koja je došla. U ovom trenutku treba zaigrati i zaigrat će on. A onaj koji ima pištolj, on svira.
Edek ne filozofira, on djeluje. Da li vam je kao glumcu lakše igrati lik koji “ne razmišlja previše” ili je upravo to najteže?
Pa ja imam osjećaj da glumac nešto non-stop mora kao raditi. Imati neku određenu fizičku radnju, misliti o sceni i sve to. A onda kad dođe ovakav lik, ja sam na početku tu dosta imao određenih prijedloga i sa rediteljem razgovarajući o tome sam uvidio da mora da ga se svede. Da baš imate osjećaj kao da bi u jednom trenutku komad scenografije ustao i postao nešto. Naravno, primjer je namjerno pretjeran da biste razumjeli o čemu govorim, ali baš utoliko je bilo njega provokativno za stvarati i igrati. Imam osjećaj da je Edek kao na ON i OFF. Svemu on prisustvuje i sve čuje, a sad zavisi samo gdje se upali, koji je okidač koji nešto ima vezano za njega i on je tad aktivan. I on je neko ko je takav u trenutku i došao na vlast, kako je to ovdje lijepo Mrožek napisao. Zato kažem, glumac non-stop nešto mora na sceni da radi, da živi, a ovoj ulozi sam morao da prilazim skroz drugačije. I jedno veliko, iz tog ugla, iskustvo za mene je na koji način prosto osjetiti stvari, gdje se razvijaju, gdje je primat.
Kako je tekao proces adaptacije originalnog teksta? Je li osim redatelja i glumaca u process bio uključen i dramaturg?
Ne, nismo imali dramaturga na ovom komadu. Na početku smo se okupili, kao na sastanku ili prvoj probi, gdje smo malo porazgovarali o tome. Ja sam se potrudio da ga pročitam i ranije. Mrożekov komad mi je odmah ostavio snažan utisak, to je važno glumačko osjećanje, kada vas tekst pogodi „na prvu“, bez razmišljanja o ulozi, režiji ili smjeru predstave. Odmah sam ga zavolio. Kad imate tako genijalnog pisca kao što je Mrożek, jedino što možete jeste da se trudite da ga ne pokvarite – da se jasno čuje njegova misao i priča. Više to nije apsurd, već stvarnost koju mi živimo. Zaljubio sam se u Edeka, u cijeli komad, i zato mi je svaki put zadovoljstvo igrati ga.
Ako biste morali opisati „Tango“ iz Edekova ugla, kako bi on objasnio svijet u kojemu živimo?
Ako ću jednu riječ upotrijebiti, raj.
Nema više junaka ni buntovnika, ostali su samo oni koji znaju ritam. I možda je to najveći napredak od svih.
Razgovarala: Ena Gluhaković