U vremenu kada su riječi izgubile težinu, a smisao postao predmet trgovine, Narodno pozorište Tuzla donosi predstavu koja nas podsjeća koliko je kazalište još uvijek živo i potrebno. Tango Sławomira Mrożeka, komad nastao sredinom prošlog stoljeća, u ovoj novoj interpretaciji pokazuje da apsurd nije samo književna kategorija – on je svakodnevica u kojoj živimo.
Predstava ne teži nostalgičnom čitanju klasika, već ga razlaže do srži: svijet bez reda, sustav bez vrijednosti, obitelj bez autoriteta. Na sceni se postupno razotkriva slika urušenog poretka, gdje likovi, zarobljeni u besmislenim ritualima, pokušavaju održati privid normalnosti. U središtu tog vrtloga nalazi se Artur, mladi intelektualac koji traži red, smisao i moralnu vertikalu, ali se svaki njegov pokušaj pretvara u grotesku.
Režija je vođena sigurnom rukom, s jasnim osjećajem za tempo i strukturu. Umjesto doslovnosti, gradi se gust sloj simbolike u kojem se isprepliću ironija, cinizam i tragična svijest o nemoći promjene. Tango ovdje postaje drama o zaludnosti pobune, o generaciji koja pokušava promijeniti svijet, ali se na kraju sama pretvara u ono protiv čega se borila.
Vizualni identitet predstave izgrađen je s rijetkom preciznošću. Scenografija djeluje kao zatvoreni svijet u raspadanju – prostor između reda i kaosa, ispunjen predmetima koji su izgubili funkciju i značenje. Svaki detalj nosi simbol, svaka boja otkriva sloj značenja. Kostimi dodatno naglašavaju kontrast između ideala i banalnosti, između intelektualne discipline i primitivne sile koja sve proždire.
Glumačka postava uspijeva pronaći pravu mjeru između ironičnog i tragičnog tona. U trenutku kada publika pomisli da se smije, shvati da se smije sebi. Ta suptilna igra između komedije i tragedije, između parodije i istine, ono je što čini ovu izvedbu iznimno snažnom. Tango ne moralizira, već ogoljuje – pokazuje da je granica između farse i stvarnosti postala opasno tanka.
U širem smislu, predstava djeluje kao dijagnoza društva u kojem su „vlastohlepni prostaci“ preuzeli riječ, a misao postala sumnjiva. Umjetnost u tom kontekstu ostaje jedan od rijetkih prostora u kojem se još uvijek postavljaju pitanja. Iako kazalište ne može promijeniti svijet, ono ga može osvijetliti i natjerati nas da, makar na trenutak, pogledamo u lice vlastitom apsurdu.
Tuzlanski Tango nije samo oživljavanje Mrożekova teksta, nego njegovo prevođenje u današnjicu. To je predstava o padu autoriteta, o nestanku ideala, o svijetu koji je izgubio osjećaj za red i smisao. Ali prije svega, to je predstava o nama – o publici koja, prepoznajući taj nered, možda u sebi još uvijek nosi tračak otpora.
U vremenu u kojem je tragedija postala nemoguća, ostaje nam samo farsa. A iz te farse – možda i jedine preostale istine – tuzlanski Tango izvlači svoj najjači ton.
Ono što ovu predstavu dodatno ističe jest svjesno traženje suvremenog ritma i govora. Nakon dojmljivog estetskog i simboličkog sloja, Milenkovićev Tango nastavlja se u preciznoj analizi dramske strukture, glumačkih odnosa i redateljskih odluka – u čemu se prepoznaje sinteza klasične discipline i aktualnog društvenog komentara.
Tango Sławomira Mrożeka jedno je od onih djela koja, unatoč vremenu nastanka (1964.), ne prestaju odzvanjati svojom oštrinom i satiričnom snagom. Tuzlanska izvedba u režiji Radoslava Milenkovića doprinosi toj trajnoj relevantnosti: predstava ne teži muzejskoj rekonstrukciji, već traži suvremen glas koji će Mrożekovu ironiju i egzistencijalnu tjeskobu preseliti u današnji društveni ambijent.
Radnja ostaje prepoznatljiva – mladi Artur pokušava uspostaviti red u kući koja je skliznula u dekadenciju: roditelji poput Stomile i Eleonore žive u letargiji, dok neredi, nesporazumi i moralni relativizam preuzimaju kontrolu. Autor kroz komične i apsurdne situacije izlaže dublje filozofske dileme: može li individualni zahtjev za „redom“ preživjeti u svijetu koji nema zajedničke vrijednosti?
Režija Radoslava Milenkovića skreće pozornost na univerzalnost sukoba generacija i na to kako je danas osjećaj besmisla često prikriven trivijalnostima svakodnevice.
Scenska realizacija i gluma
Scenografija Vladislave Cunnington koristi gomilu namještaja i relikvija, prostor je gotovo klaustrofobičan, a opet dinamičan: predmeti leže razbacani, simbolizirajući raspad reda i pamćenja. Glazba Denisa Hadžića i suptilna uporaba zvuka efektno prate ritam predstave, ali nikada ne nadvladavaju govor glumaca. Kostimi Vesne Teodosić naglašavaju razliku između „starih“ i „novih“ vrijednosti bez pompe – to je kostimografija koja služi drami, ne prevladava je.
Glumački ansambl predvodi Adnan Omerović u ulozi Arthura, čija unutarnja borba s protokom vremena i razvodnjelim moralom postaje jezgra predstave. Njegov Artur nije karikatura – Omerović ga interpretira s mjerom, dopuštajući publici da osjeti i sram i idealizam lika. Nermin Omić i Elvira Aljukić grade snažne, nijansirane figure roditelja koji su, iako komični, također žrtve vlastitog opuštenog odnosa prema svijetu. Remira Osmanović, Milenko Iliktarević, Jana Miletić i Elvis Jahić daju podršku koja je istodobno precizna i emotivna, bez viška retorike.
Režija i interpretacija teksta
Milenković pristupa Mrożeku s jasnom idejom: umjesto da predstavu pretvori u moralnu lekciju, on čuva ironiju i dopušta da apsurd proizlazi iz odnosa među likovima. U intervjuu redatelj je naglasio da ga zanima pitanje zašto je danas prosta pobuna gotovo nemoguća i koliko su mehanizmi društvene pasivnosti snažni – pitanje koje izravno rezonira s današnjim gledateljem. Ovaj interpretativni sloj daje predstavi ne samo lokalni, nego i univerzalni naboj.
Predstava uspješno balansira humor i gorčinu; tempo često pogađa pravi trenutak; glumačka disciplina održava tekst živim. Scenska slika – kaotična, ali artikulirana – vizualno pojačava autorovu poruku o raspadu društvenih normi. Peta večer donijela je publiku koja je jasno bila uključena: smijeh je bio čest, ali su mnoge scene ostavile i dug, tihi odjek.
Tuzlanski Tango u režiji Radoslava Milenkovića predstava je koja potvrđuje snagu klasika kada se postavi s energijom, razumijevanjem i estetskom dosljednošću. Predstava drži publiku (ponekad kroz smijeh, ponekad kroz nelagodu) i postavlja pitanja koja ne nestaju po završetku svjetla. Za bilten 42. Kazališnih susreta u Brčkom vrijedi istaknuti kako izvođačka energija i redateljska ambicija čine od ove izvedbe pouzdan, intelektualno i emotivno poticajan susret s Mrożekom.
Piše: Kristian Bilić