Rubina Sarajlić ime je koje je godinama neraskidivo vezano uz Internacionalne teatarske susrete Brčko distrikta BiH – najznačajniju kazališnu manifestaciju ovog prostora. Kroz dugogodišnji angažman kao umjetnička direktorica, a danas kao stručna konzultantica Festivala, Sarajlić nastavlja dosljedno graditi prostor u kojem kazalište nije samo umjetnost, već i glasna, hrabra platforma za istinu, dijalog i promjene. Ovogodišnji moto Susreta, „Hrabrost opstaje“, ne nosi tek simboliku – on jasno odražava duh selekcije i umjetničkog pristupa koji publiku poziva da otvori oči, uši i srce. S Rubinom Sarajlić razgovarali smo o snazi kazališta danas, njegovoj ulozi u društvu, vizijama za budućnost Festivala, i onome što je, usprkos svemu, uvijek iznova vraća pozornici.
Ovogodišnji moto festivala je „Hrabrost opstaje“. Što za Vas ta poruka znači u kontekstu kazališta danas i kako se taj duh reflektira kroz ovogodišnji program?
Često znam istaknuti kako je kazalište jedinstven medij u kojem je dozvoljen svaki oblik iskazivanja istine na postojeću društvenu, socijalno destruktivnu, ekonomsku, a ponajviše političku situaciju s kojom se suočava svaki pojedinac. Ovogodišnja selekcija iznova vrlo jasno, glasno i hrabro progovara o svim navedenim problemima i nelagodnostima naše svakodnevice. Trag će zasigurno ostaviti, uvidi su tu, ali ostaje pitanje koliko smo spremni, ili pak hrabri, mijenjati sve ono sto nam više ne doprinosi.
Kada govorimo o hrabrosti u teatru, govorimo li o temama koje su društveno provokativne ili o umjetničkim iskoracima?
Svaka tema je društveno provokativna, bez obzira na vrijeme u kojem je nastajala. Kroz decenije se progovara o istom ili sličnom problemu kojega imamo i danas, jedina razlika u tome jest način umjetničkog izražavanja i puno veće slobode. Mišljenja sam da se glas umjetnika sada i ovdje daleko čuje. Budimo hrabri i otvorimo sva naša čula, usudimo se ka promjeni, kako bi njihova poruka bila smislenija.
Vi ste kroz svoj dugogodišnji rad često ukazivali na potrebu da teatar bude prostor istine, dijaloga i društvene kritike. Mislite li da publika danas ima dovoljno prostora i volje da prihvati „hrabre“ poruke sa scene?
Kao što sam već navela, svaki umjetnički izraz pred nas stavlja jasne uvide. No, na nama je s kolikom voljom i hrabrosti ćemo pristupiti tim porukama i društvenim problemima te početi se suočavati s istima. Prostor i način uvijek postoje, jer ne kaže se uzalud „tko hoće, nađe način; tko neće, nađe opravdanje“. Ako želimo vidjeti promjenu u društvu, neka ta promjena krene od nas samih.
Nakon dugogodišnjeg rada kao umjetnička direktorica Internacionalnih teatarskih susreta, sada djelujete kao stručna konzultantica. Kako izgleda ta promjena iznutra? Koje su vaše vizije za daljnji razvoj Susreta, te postoji li konkretna ambicija da Brčko dobije profesionalno kazalište, stalnu produkciju i međunarodna partnerstva?
Zbog mojih obaveza prema kazalištu u kojem sam zaposlena, malo se promijenio ritam i tempo mog djelovanja i profesionalnog angažmana, no to svakako ne mijenja ništa u odnosu na zadatke koji su stavljeni pred mene kao stručnu konzultanticu. Mi smo i dalje vrlo profesionalan produkcijski tim koji zajedno njedri naš Festival i ulaže maksimalan trud u očuvanje kazališne tradicije u Brčkom.
A što se tiče profesionalnog kazališta, moje želje su neupitne i uvijek ističem kako Brčko zaslužuje svoj teatarski hram. Ulažem „kviska“ da to bude jučer.
Na kraju, kada biste morali sažeti zašto i dalje ostajete u kazalištu, unatoč svemu što nosi – što bi bio taj jedan razlog koji Vas pokreće iz godine u godinu?
Osvrnut ću se na izjavu Sigmunda Freuda koji kaže da se život sastoji od ljubavi i rada. Zasigurno je ljubav najveći pokretač mojih djelovanja.
Razgovarala: Sandra Živković