Četvrte festivalske večeri publika je imala priliku uživati u jednoj od najpoznatijih drama teatra apsurda – „Ćelavoj pjevačici“ Eugènea Ionesca, u izvedbi Centra za kulturu Tivat. Režiju, adaptaciju i izbor glazbe potpisuje Jagoš Marković, a ova predstava još jednom potvrđuje da teatar ima moć jezik pretvoriti u snažno sredstvo izraza, ali i razotkrivanja skrivenih slojeva stvarnosti. Ionesco je svoje remek-djelo izgradio na igri riječi i pojmova, gdje humor polako klizi u apsurd, a likovi i njihova svakodnevica postaju ogledalo besmisla koji nerijetko prepoznajemo i u vlastitom životu.
U takvom scenskom prostoru, omeđenom granicama i paradoksima, posebno mjesto zauzima lik Gospođe Lazari, koji tumači istaknuta crnogorska glumica Dubravka Drakić.
Imali smo priliku da vidimo teatar apsurda na malo drugačiji način. Jagoš je to donio „bokeški“, s našim humorom. Kakav je to Vama bio izazov?
Kad sam studirala, imali smo neke pokušaje da pravimo predstavu. Malo toga smo tada razumjeli o apsurdu i o tome što je zapravo htio Ionesco. Možda je to bila mladost, nedovoljno iskustva… Ono što je vezano za Jagoša i ovu predstavu jest da je to što je drama prevedena na „bokeški“ samo jedan element koji nam je sve približio, ne humor, nego zapravo te ljude. On je inzistirao da svi ti ljudi imaju biografiju, koliko god to bilo neočekivano za teatar apsurda. S jedne strane, te biografije, a s druge strane, potreba da razumijemo te ljude i da taj apsurd koji je napisan pokušamo da igramo kao nešto što je usud života u Boki Kotorskoj. Jedna zaboravljenost i jedna otuđenost, koja je rezultat nepristajanja, zapravo pristajanja na život bez ljubavi. Zbog čega ljudi pristaju da žive bez ljubavi, to je sada ogromno pitanje koje možemo da otvaramo. Kao što vidite, ti ljudi nemaju socijalnih problema, oni itekako dobro žive, a usprkos tome pristaju na takve živote koji nisu ispunjeni, koji su banalni i bez ljubavi. Zašto je ovo apsurd? Zato što i taj neki pokušaj da se nešto promijeni nije uspio, i dalje se krug okreće i sve je po starom. Ljudi pričaju o tome što su jeli i pili, ogovaraju druge ljude, a neka smislenost, konstruktivnost, želja i volja za životom i promjenom jednostavno ne postoje. To je ono što je nama bilo indikativno. Nismo se bavili time da budemo smiješni, nego da zaista savladamo taj vrlo intenzivan i karakterističan „bokeški“ govor koji je omogućio razradu karakterizacije. Ona ni na koji način ne podsjeća na ono što je napisao Ionesco, jer su ovdje zapravo i ljudi, i toponimi, i priče bliski nama, i mi to itekako dobro razumijemo.
Živimo li mi život apsurda i mogu li nas ovakve predstave probuditi?
Malo probuditi, mogu, ali nešto promijeniti, teško. Zahvaljujući ovoj predstavi igrali smo na mjestima na kojima nikada ranije nismo igrali. Obišli smo, da tako kažem, cijelu bivšu Jugoslaviju. Sljedećeg vikenda smo u Skoplju, igrali smo u Ljubljani, Zagrebu, Rijeci, Bjelovaru, Beogradu, Novom Sadu, Tivtu, Podgorici, Baru i Kotoru.
Ovo je jedna od nagrađivanih predstava. Kako publika reagira na nju i što je, po Vama, to što je čini posebnijom od drugih?
Jeste, predstava je zaista mnogo nagrađivana. Moram da kažem da ljudi različito reagiraju, nekome je smiješno, nekome nije uopće. Neki plaču, nekima ne odgovara ta vrsta usuda koju nosi ova predstava. Čak su nas na jednom festivalu pitali jesmo li mijenjali kraj zbog rečenice „bolje tamo nego tu“, misleći da je to naš odnos prema tome što je Jagoš vrlo brzo nakon premijere preminuo. Naravno, da nismo mijenjali kraj, ta rečenica stoji u integralnom tekstu. To njegovo povezivanje ovog svijeta u kojemu živimo s onim drugim, i koliko zapravo ostajemo kao hrčak u krugu koji se vrti, bez iskrene želje da nešto promijenimo i da u snazi ljubavi nađemo suštinu života, već čekamo da umremo da bi tamo bilo bolje nego što je ovdje, to možda jest neka poruka, poticaj da živimo život dok ga živimo.
Je li taj plač kod pojedinih zapravo saznanje o tome kako su živjeli ili strah od onoga što nas čeka?
I jedno i drugo, pomiješano je. Možda je i kajanje zbog te slabosti, kajanje i zbog djela, jer čovjek je ono što pokaže djelima u životu. Je li to kajanje zbog onoga što je činio ili tuga zbog toga što nema snage da nešto promijeni, ili pak tuga zbog osjećaja da je „tamo“ bolje nego ovdje, sve se to, na neki način, kod svakoga od nas individualno preklapa.
Je li Veruša ta koja je recept za to da uvijek izgledate tako dobro, veselo i razdragano? A Vi objasnite što je Veruša.
Veruša je jedno mjesto u Crnoj Gori. To je čista priroda, a ja imam sreću što živim u zemlji u kojoj veoma brzo mogu da budem u netaknutoj prirodi. To je nešto što mene ispunjava i čini mirnom. Zaista volim boravak u šumi i prirodi i volim trenutke koji su posvećeni onome što je jednostavan život. To su oni rijetki trenuci kada možete da pročitate nešto, da se osamite i da u toj jednostavnosti osjetite snagu samog života.
Može li priroda biti poveznica s apsurdom?
Apsolutno, zato što se bolje sagleda iz prirode. Sav taj metež, sva ta histerija koja pripada urbanom životu i sav taj nesklad koji je sveprisutan, to se iz prirode jasnije vidi. Vidjeli ste i u predstavi koliko smo se poigravali s mobilnim telefonima, čije zvono zazvoni i sve stane, zato što se čuo neki zvuk. Sve stane, svaki razgovor i odnos, što samo govori o tome koliko smo zarobljeni. Jako smo zarobljeni. Svatko za sebe zna što ga čini mirnim i ispunjenim. Netko to i voli, različiti smo. Ja ne volim suditi i davati recepte, ali meni je element koji se tiče trpljenja i života koji su besmisleni, nešto što je najtananije u ovoj predstavi, zaista previše zastupljen u našem okruženju. To je uzrok i previše nasilja, nezadovoljstva. Samo zbog toga što ljudi ne znaju reći „dosta“, što se ne žele potruditi da vole i da ispune život davanjem, a ne samo uzimanjem.
Razgovarala: Sandra Živković