Momčilo Otašević ulazi u ulogu Gospodina Lazarija i kroz njega istražuje ritam besmisla – prostor u kojem se riječi gomilaju, a smisao izmiče. Svaka rečenica, svaka nelogična replika, postaje ogledalo svakodnevnog apsurda, a lik kojem je život jednako smiješan koliko i tužan, pokazuje kako se iza svakog rituala razgovora krije nevidljiva istina. Lazari nije samo komični lik; on je tihi vodič kroz svijet u kojem govorimo mnogo, a razumijemo malo.
Koja vam je bila prva asocijacija kada ste čuli naslov „Ćelava pjevačica“?
Iskreno, znao sam za taj pojam još iz djetinjstva. Ono, kao one fraze tipa „suva krpa na dnu mora“ – čuo sam i „ćelava pjevačica“ među njima. I Jagoš mi je prije pet-šest godina spominjao taj komad, tako da sam se potajno nadao da ćemo ga jednog dana raditi. I evo, desilo se.
„Ćelava pjevačica“ je komad koji se oslanja na apsurd i besmisao svakodnevne komunikacije. Kako je glumcu igrati lik koji govori mnogo, ali zapravo ne kaže ništa?
Zabavno je – ali i zahtjevno, drugačije. Ja nisam ranije radio apsurd i uživao sam u tome. Mi radimo neke radnje, ja pamtim što radim, ne tekst – pa tekst dođe sam po sebi. Sve nelogične stvari koje izgovaramo – ako promijenimo jednu riječ, ruši se koncentracija i iduće radnje. „Kruh je drvo, odloken je kruh, drven iz duba se rađa dubovina.“ Ima neko značenje i ako promijeniš riječ, ništa se ne mijenja, ali nama se desi zbrka u glavi. Izazove se čudna lančana reakcija.
Kako ste vi lično doživjeli svog lika Gospodina Lazarija? Šta je u njemu najviše privuklo vašu pažnju ili izazov?
Kad Jagoš pozove da radim predstavu, to je već izazov. Za ovog lika smo rekli da je veseli fašista, heteroseksualni peder, čangrizavi smrad. Svako od nas je napravio karakter koji je drugačiji i poseban, a sve se složilo u širu sliku.
Ionesco je tvrdio da je ovaj komad “antidrama”. Šta vi osjećate – da li u njemu ima više humora ili tuge?
Ima muke, po meni više muke. Na prvu je smiješno, ali u suštini – jako tužno, kao u životu.
Mnogi glumci kažu da je najteže igrati besmisao iskreno. Kako vi to postižete?
Meni je zabavno, lijepo mi je. Kačim se za radnje koje radim – ja sam uzeo kao neki taj tik da se krstim kad zazvoni, da ustajem svaki put, maramu, naočare, da sam neki ‘njuren’ lik sa torbičicom i to… Sve to mi je bilo zabavno. Došao sam dvije-tri sedmice prije premijere, jer sam nešto snimao, pa su me čekali. Maltene sam uskočio zadnjih 15 dana.
Koliko vam je bilo teško zadržati ritam i preciznost u replikama koje se često ponavljaju i čine kao da nemaju logičan tok?
Bilo je malo teško, ali svaka proba pomogne. Prije predstave prolazimo cijeli tekst bržim tempom i tako održavamo ritam.
S Jagošem Markovićem ste već sarađivali – kako biste opisali njegovu režiju i pristup ovom tekstu?
On je definitivno bio genij i to, ja ne znam kad, kako i da li će se ponoviti. Bio je jedan jedini, jedinstveni – prava škola za sebe. Znači, ako sam imao četiri godine škole i šest predstava s njim, ja imam – znači, deset godina škole onda – jer je svaka predstava bila jedna škola.
Da li se, po vašem osjećaju, „Ćelava pjevačica“ mijenja s vremenom ili se samo mi mijenjamo pa je drugačije čitamo?
Mi se mijenjamo, sve ostalo ostaje isto. Apsurd je danas aktuelniji. Toliko neslušanja, otuđenja, riječi, riječi, riječi… a djela – nula bodova.
Šta vas više oblikuje kao glumca – tekst koji igrate ili ljudi s kojima ga dijelite na sceni?
Ljudi. Uvijek ljudi.
Koji vam je trenutak u predstavi najdraži, onaj u kojem se i sam nasmijete ili pomislite: „Ovo je baš to“?
Kad stavim maramu i naočare, pa ih skinem i umijem se vodom jer mi je loše dok ona recituje – taj moment ja recimo jako volim.
I za kraj, da li vas je rad na ovom projektu promijenio kao glumca – ili možda kao čovjeka?
Jeste, sigurno. Svaki put kad sam radio s Jagošem izašao sam drugačiji nego prije. Ova predstava je posebna – nažalost, bila je zadnja.
Razgovarao: Amar Husejnović