Četvrta festivalska noć u Brčkom protekla je u znaku nesvakidašnjeg kazališnog doživljaja – izvedbe predstave „Ćelava pjevačica“ Centra za kulturu Tivat, u režiji Jagoša Markovića. Ova adaptacija Ionescovog klasika, premještena iz londonskog u mediteranski, bokeški kontekst, spojila je duh teatra apsurda s prepoznatljivim lokalnim koloritom, dajući starom tekstu svježinu, humor i toplinu juga. Publika u prepunoj dvorani pratila je predstavu s neskrivenim zanimanjem, prepoznajući u apsurdu svakodnevne dijaloge i vlastite male rituale života.
Posebno snažan dojam ostavila je Olga Odanović u ulozi gospođe Borio – žene između čežnje i rezignacije, između smijeha i tišine. Njezina izvedba, prožeta emocijom i glumačkom preciznošću, donijela je lik koji istovremeno nasmijava i boli. U razgovoru nakon predstave, Odanović je otkrila kako je izgledao proces stvaranja ove uloge, koliko je bokeški dijalekt obogatio predstavu i koliko u svemu odjekuje umjetnički pečat Jagoša Markovića, redatelja čiji duh i danas osjeća cijela ekipa.
U opuštenoj atmosferi nakon aplauza koji nije jenjavao, glumica je otvoreno govorila o radu na predstavi, o glumačkom izazovu koji nosi Ionescov tekst, ali i o potrebi da se kazalište danas vrati jednostavnosti – emociji, istini i ljudskom susretu.
Predstava je adaptirana na bokeški dijalekt i premještena u mediteranski kontekst. Je li dijalekt pomogao ili ipak otežao stvaranje gospođe Borio?
Iskreno da vam kažem, u ovom slučaju, u ovoj postavci Jagoša Markovića i u sjajnoj dramatizaciji Nevena Staničića, koji je original Ionescovog djela „Ćelava pjevačica“ preveo na bokeški, meni je to jako pomoglo. Znate ono kad prvi put pročitate tekst, pa imate male strahove — ja sam stvarno bila uplašena. Mislila sam da to nikada neću savladati, jer je u pitanju mentalitet. Nisu akcenti presudni, već način razmišljanja tih ljudi.
Jagoševa želja je bila da to bude na bokeškom. On je to dugo pripremao, jer je dio njegove obitelji iz Boke i jako dobro poznaje taj svijet. Imao je motiv, poznavao je ljude i osjećao je priču koju želi ispričati. Iako je komedija apsurda, tema je vrlo aktualna i reflektuje se i na današnje vrijeme — otuđenost, učmalost, nemoć da se nešto promijeni. Ovo je zapravo jako ljubavna predstava. Jagoš je bio čovjek pun strasti, ljubavi, magičan reditelj. Unio je specifičnu režijsku etiku.
Jeste li vi nešto posebno naučili od Jagoša Markovića?
Mnogo. Sa Jagošom sam od treće godine akademije. On me tada vidio na ispitu, i od tada smo nerazdvojni. Radila sam sa njim preko 24 predstave. Akademiju sam završila kod sjajnog profesora Milenka Maričića, ali ono što sam naučila od Jagoša u pozorištu – to se ne može uporediti. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni mene.
Kritika i žiri festivala na kojima ste sudjelovali često ističu da u vašoj izvedbi postoji mračan ton koji se prelama kroz crni humor. Kako ste pronašli ravnotežu između komičnog i mračnog?
To su živi ljudi sa stvarnim problemima. Kada igrate komediju, to su ozbiljni problemi, ali mi ih glumačkim sredstvima pretvaramo u smijeh – da olakšamo i publici i sebi. Ulogu sam gradila kao tragikomediju, kako su to i stari majstori zvali. Jagoš nam je često govorio da ne upadnemo u dramu. Njegova režija je takva – duboka, ali sa mjerom. Ti ljudi u predstavi su, u stvari, mrtvi iznutra. To je onaj ustajali mandrač, žabokrečina u kojoj nema pokreta. Duško Kovačević je jednom rekao za jedan lik: “Ne znamo je li živa ili dio namještaja.” Upravo to.
U samoj predstavi važan scenski element je voda. Je li bilo teško raditi u takvim uvjetima?
Nimalo. Jagoš je uvijek imao neki element – pijesak, kišu, vodu. Ja sam navikla na to. Moje kolege i ja smo potpuno prilagodljivi. Voda je za nas bila očekivana okolnost, ne prepreka.
U prethodnim intervjuima spominjali ste da najozbiljniji trenuci često postaju najsmješniji. Kako ta misao ulazi u vašu interpretaciju Gospođe Borio?
Ona nema snage da bude duhovita, ali to iz nje prosto izađe. To je potreba da sebi i drugima olakša. I to je najdragocjenije — kad duhovitost izađe iz potrebe, a ne iz namjere da bude smiješno.
Kako ste reagirali na redateljevu odluku da radnju iz Londona premjesti u Boku Kotorsku?
Jeste, to je otvorilo potpuno nove horizonte. Jagoš nam je puno pričao o mentalitetu starih Bokelja. Naš par u predstavi, Bane Vidaković i ja, predstavljamo staru bokeljsku obitelj. Jagoš je znao te ljude, razumio ih. Imao je divnu izjavu: „Kad čovjek prestane da vjeruje u Boga i pomisli da je sam Bog — tada počinje komedija apsurda.“
Kao glumica koja je igrala i ozbiljne i komične uloge, imate li neku posebnu metodu kada radite likove koji lako mogu postati karikature?
To zavisi od reditelja i od koncepcije. To su više stilovi nego žanrovi. Ako se radi groteska ili farsa, mora se pretjerivati. Ako se radi klasičan komad, opet možete odabrati groteskni pristup. Sve zavisi od ideje.
Kada biste gospođu Borio morali opisati u jednoj rečenici, što biste rekli?
Gospođa Borio je bokejka koja cijeli život pati za ljubavlju koju nema, ali za njom i dalje čezne i nada se da će je pronaći.
Jeste li imali prostora za improvizaciju u ovoj predstavi?
Jesmo. Postoji nekoliko mjesta koja su nastala iz improvizacije na probama. Jagoš se zaljubio u neke naše prijedloge i ostavio ih u komadu. Na primjer, moja replika „Za sve ostalo posavjetujte se sa ljekarom ili farmaceutom“ nastala je spontano. Publika ju je divno prihvatila.
Jeste li zadovoljni suradnjom na ovoj predstavi?
Kako da ne! Mi smo radili ovu predstavu u tolikoj ljubavi da ne možete zamisliti. Toliko povjerenja između nas i Jagoša. Bio je strastven čovjek, reditelj pun energije i emocije. Po meni, bio je vanserijski. Takvog više neće biti.
Razgovarao: Kristian Bilić