Na pozornici okupanoj u svjetlu koje miriše na vlagu i sol, riječi se ponavljaju dok ne izgube značenje, a apsurd postaje jedina istina. U toj tihoj igri besmisla, Tivat je pronašao svoje ogledalo. Goran Božović, direktor produkcije i svjedok posljednje redateljske čarolije Jagoša Markovića, govori o predstavi koja je istovremeno i omaž Boki i testament jednom geniju teatra.
Ćelava pjevačica je tekst koji govori o apsurdu komunikacije. Kako izgleda kad se taj apsurd prenese u realnost, u produkciju jedne predstave?
Vidjeli ste kako to izgleda u našoj produkciji i našoj interpretaciji. Mi smo imali sreću da dogovorimo ovaj projekat sa Jagošem Markovićem koji je pozorišni čarobnjak i genije pozorišne režije. I eto, nažalost, testamentarna predstava njegova posljednja, ne samo zato što je posljednji projekat u zemaljskom životnom ciklusu koji je radio, nego i iz razloga što je nepogrešivo ugradio sebe u određenim dijelovima predstave, što neko ko poznaje njega i njegov rad zaista to prepoznaje. Teatar apsurda ili antidrama nije nešto što je popularan teatarski žanr, pogotovo kad je publika u pitanju, međutim, mi smo uspjeli da pogodimo izvanrednu genijalnu režiju i da imamo izvanredan prijevod, od ovog djela na bokeški dijalekt i transportovanu kompletnu priču iz Londona u Boku Kotorsku, kulturološki preveden tekst i uspjeli smo okupiti bravuroznu glumačku podjelu, koja je zaista mogla na najbolji mogući način da iznese zamisao reditelja. I vidjeli ste što znači apsurd, to je prikaz jedne učmalosti života, odnosa bez odnosa, odnosa bez ljubavi. Konstantna repeticija besmisla života i vidjeli ste kako se tu zaista kroz komad na neki način bavimo i rugamo tim nekim kulturološkim odrednicama koje predstavljaju učmalost života.
Ionescov salon pretvoren je u bokeški dnevni boravak. Šta je za vas bilo najvažnije da ta adaptacija zadrži, duh originala ili duh Boke?
Ovo je na određen način omaž Boki Kotorskoj i način života u Boki Kotorskoj. Dakle, definitivno je specifikum ovog našeg projekta ta kulturološka transponovanost na Boku Kotorsku sa svim njenim ljepotama, u kontekstu teatra apsurda, koje ona nosi kao određene kulturološke odrednice. Dakle, definitivno ne original, nego zaista prevođenje kompletno konteksta i priče u Boku Kotorsku i na neki način omaž Boki Kotorskoj, da kroz ovu predstavu ona živi.
Kako izgleda proces kada redatelj poput Jagoša Markovića postavlja Ionescoa u Tivat? Je li više bilo smijeha, stresa ili improvizacije?
Ovo je vrlo zahtjevan proces bio, naravno, i imajući u vidu da je to teatar apsurda, da je tu gomila besmislenih fraza i repeticije, ponavljanje i iskaza, zaista jeste stresno, zato što glumci moraju savršeno da vladaju kompletnim tekstom i kontekstom i tokom drame, jer za slučaj da to nije tako, vrlo lako mogu da izgube nit i da ovo sve ode u pravcu u kojem ne treba. Dakle, svako izvođenje jeste na određeni način stres, ali u tome i jeste čar. Oni su zaista izvanredni i potrebno je da se održava ova predstava i oni pred svako izvođenje imaju probu kompletnog teksta kako bi se osvježili, posjetili, jer zaista zavise jedni od drugih i ovo je ozbiljan čin kolektivne glumačke igre. Koliko god bilo tu gomila besmislenih fraza, itekako ima smisla. I upravo je to ono što karakteriše i što oslikava taj način života. Ovaj kontekst scenografski, da se sve dešava u vodi, govori o toj bokeškoj vlazi i fjaki, osjećaju bez života koji se dešava, opet teče i opet idemo sve u krug.
U svijetu u kojem sve mora imati smisao, Ionesco se igra besmislom. Kako to prevesti na jezik produkcije, gdje mora postojati red, plan i budžet?
Imali smo sreću da se sa ovakvim zahtjevnim projektom u koštac mogu uhvatiti samo ozbiljni igrači. Eto, mi smo uspjeli okupiti ozbiljnu ekipu na čelu sa zaista virtuozom pozorišne režije Jagošem Markovićem, koji je bio jedan ozbiljan biser pozorišta i umjetnosti i kulture uopšte na našim prostorima. I koji je uspio da bude predvodnik i dirigent ovog fenomenalnog projekta. A mi smo tu kao produkcija bili da ispratimo svaku njegovu zamisao i želju, da mu omogućimo prostor u kojem će on moći da iskreira ovo remekdjelo.
Što vam je kao producentu bila najveća produkcijska „zagonetka“ ove predstave? Prostor, ritam, jezik ili samo održavanje reda u apsurdu?
Nama u produkciji nije predstavljalo nikakav problem, ništa u toku tog procesa. Mi smo jednostavno imali potpuno povjerenje u kompletnu autorsku ekipu i glumački tim i pustili smo ih da daju najbolje od sebe. Nama je najveći izazov postprodukcije, imajući u vidu da mi nismo profesionalno pozorište i nemamo redovan mjesečni repertoar, da dolazimo iz male sredine, s malim brojem stanovnika i malom publikom, naš je izazov kako održati tu predstavu. Ne samo ovu, nego svaku koju napravimo. Vrlo je teško nama održati predstave, a sa druge strane, formula je jednostavna. Mi moramo biti izvanredno dobri, izvanredno uspješni u produkciji, da bi bili željeni i traženi i da bi imali gostovanja. Jer naša produkcija, u suštini, živi na gostovanjima i festivalima. Ako smo dobri, onda je vijek trajanja naših predstava duži.
Predstava traje oko 80 minuta, ali iza nje su mjeseci priprema. U kojem trenutku ste osjetili da je „Ćelava pjevačica“ konačno spremna zapjevati?
To je u produkcionom ciklusu je vrlo jasno određeno. Nema tu mnogo filozofije. Naša pripravna priča je trajala mjesec i deset dana. Okupljena ekipa na jednom mjestu, u Tivtu, i ozbiljan i posvećen rad, i zapjevala je ćelava pjevačica. I kuriozitet je da mi imamo tri glumca koji su iz Srbije, iz Beograda, koji su imali zadatak da nauče bokeški dijelekt, što je veliki izazov i mnogo je teško kad igrate na dijalektu koji nije vama familijaran. Naprimjer, vidjeli ste Olgu Danović, koja se prvi put susrela s bokeškim dijalektom mjesec i deset dana prije premijere ove predstave, a koja je savladala bokeški dijalekt našeg jezika praktično kao da je fetiva, kao da je domaća. Dakle, ona govori kao i svaka starija gospođa u Boki koja je korijenima i generacijama u Boki Kotorskoj. Dakle, to su ozbiljni izazovi i mnogo je teže kad oni moraju ovako ozbiljan, težak, zahtjevan komad igrati još na praktičnom jeziku koji njima nije poznat baš previše jer oni govore ovim jezikom isključivo dok igraju u predstavi. Ali održava se oko dvije godine i četiri mjeseca već traje ova uspješna priča.
Publika u Boki Kotorskoj poznaje ritam, govor i humor toga kraja. Koliko je važno bilo da ta publika „prepozna sebe“ u ovoj verziji Ionesca?
Publika definitivno gleda sebe u toj predstavi jer kao što ste to prepoznali, jer svako od nas u našim familijama i porodicama ima nekog lika iz te predstave i mogao ga je kroz svoj život i odrastanje i posmatrati. Pored toga što je ovo ozbiljan umjetnički poduhvat i predstava sa visokim umjetničkim dometima, ona ima zaista ono što je ljudsko i što se prepozna. Ima dobru emociju i izrežiran način da publika stvara ozbiljnu kopču sa predstavom. I ono što je bila bojazan, ona nije samo dobro primljena u Tivtu, u Boki Kotorskoj, ona zaista nalazi na izvanredan prijem gdje god se igra, bukvalno od Vardara pa do Triglava, u svim državama bivše Jugoslavije. Naravno bolje je razumije onaj dio ljudi koji živi pri moru jer je to taj mentalitet i ta priča. Za sve to je vrlo zaslužan reditelj i dosta je i do toga što Jagoš Marković više nije sa nama pa nam je svima posebno stalo da ova predstava bude što uspješnija i da što duže živi. To je u stvari naša misija, da je ljubomorno čuvamo od zaborava i da je prikazujemo širokoj publici.
Ako biste morali opisati Ćelavu pjevačicu jednom rečenicom iz ugla producenta, kako bi ona glasila?
Ovu predstavu je vrlo teško izvući u jednoj rečenici, ali ‘ajmo reći da život nije kompletan bez apsurda i svi se prepoznajemo u njemu.
Ćelava pjevačica ne traži odgovore, nego postavlja ogledalo. U njemu prepoznajemo vlastite navike, prazne riječi, pokušaje da budemo razumljivi. Apsurd je, možda, samo drugo ime za našu potrebu da se ponavljamo dok ne pronađemo melodiju u tom beskrajnom dijalogu bez smisla.
Razgovarala: Ena Gluhaković