Kada svijet izgubi smrt, gubi i mjeru života. Granice prestaju važiti, a sve što ostaje su ljudi koji pokušavaju održati red u neredu. Hrvoje Kečkeš na pozornici Kerempuha postaje prijestolonasljednik u carstvu apsurda. Vladar bez vlasti, klaun s krunom, čovjek koji otkriva da smijeh ponekad ima ozbiljnije lice od tragedije.
Kako ste pristupili liku koji ima titulu, ali nema kontrolu? Jeste li ga gradili kroz moć ili kroz nemoć?
Kroz težnju za moći. Svi smo zapravo radili u procesu, dakle radili smo s Kokanom kroz improvizacije, ovo Saramagovo djelo je zapravo više poslužilo kao predložak, od kojeg smo puno toga integrirali u našu predstavu i ona je zapravo kostur svega, ali sve ove stvari, svo ovo meso je zapravo sklopljeno kroz improvizacije. Tako da se zapravo na početku samog procesa nije znalo konkretno do kud ćemo se dovesti i to je ono što je jako uzbudljivo bilo u radu s Kokanom u našem kazalištu. Tako da, kad bih rekao da sam nešto unaprijed proračunato išao raditi, lagao bih. Dakle, put procesa me doveo do kreiranja takvog jednog lika uz, naravno, stručno vođenje Kokana Mladenovića i zajedništva cijelog ansambla.
Spomenuli ste improvizaciju. Koliko vam je Kokan Mladenović dopustio slobode u toj ulozi? Jesu li postojali određeni dijelovi koji su bili striktno definirani ili je sve išlo kroz improvizaciju?
Jedno je definiralo drugo zapravo, ja bih to nazvao jednom kontroliranom slobodom. Kad netko ima jedan cijeli orkestar, pretjeranu slobodu, bez ikakvog dirigenta, može u jednom trenutku početi svirati svatko svoje i to ne bi ličilo ni na šta. Tako da je izuzetno bitno da redatelj zna što želi, da je pripremljen i tada može dopustiti i glumcima njihovu kreaciju, što je upravo Kokan napravio, i što zapravo on uvijek na taj način i radi s glumcima.
Kad ste gradili lik, što vam je bilo važnije: da bude smiješan ili da bude stvaran?
Važnije mi je zapravo da bude stvaran, jer njegova ta duhovitost, ta karikaturalna strana je zapravo samo nekakav alat kojim želimo sugerirati nakaradnost i izopačenost takvih likova koji teže za vlašću pod svaku cijenu, ne misleći ni na koga, gazeći preko najsvetijih i najdražih stvari.
Kad ste prvi put pročitali scenarij, jeste li odmah vidjeli gdje će se publika smijati ili vas je više privukla ozbiljna strana teksta?
Pa, to je ono, teško za procijeniti što je tu prije. I samo djelo, sama ta priča je zapravo jedan odličan miks i balans i jednoga i drugoga, tako da ono što mogu reći možda upravo to, da se upravo taj kontrast ozbiljnosti i nekakvih duhovitih dijaloga, sad govorimo isključivo o djelu, mi se činilo kao dobra kombinacija. Kao neki kontrapunkt svega toga što će najbolje zapravo ocrtati tu nevjerojatnu situaciju da se desi, da jednostavno nema smrti najednom. Tako da, mislim da negdje je otprilike podjednako, odnosno da će kombinacija jednog i drugog zapravo biti ključ za publiku.
„Zahvaljujem na ljubaznom ultimatumu“ zvuči kao savršen odgovor za mnoge situacije izvan pozornice. Jeste li je već negdje iskoristili u privatnom životu?
Da se nekom zahvaljujem na ljubaznom ultimatumu? Sad bi mi trebalo možda vremena da promislim, ali mislim da su to nekakve situacije za koje bi možda bilo i najbolje reagirati upravo na taj način. Jer nekad neke jače od sebe možda možeš pobijediti jedino njihovom glupošću, i svu njihovu potrebu da napakoste drugima upotrijebiti upravo protiv njih. To možemo vidjeti, da sad ne podcrtavamo, svakodnevno u političkim situacijama, gdje se ljudi na kraju sami upletu u mrežu koju su oni krenuli plesti, na kraju sami budu zatočeni u njoj.
Da zapravo stvarno živimo u svijetu gdje nema smrti, bi li tu bilo mjesta za komediju?
Da, možda bi u početku, ali vrlo brzo bi se ispucalo. Ne znam da li bi cijenili vrijednost komedije i komike na taj način na koji cijenimo danas. Danas nam je ona besprijekorno potreban lijek u svakodnevici. Da apsolutno nema smrti, možda bi se ta potreba vrlo brzo isušila.
Kad se osvrnete na karijeru, koji vam je lik bio najveći „učitelj smijeha“? Onaj koji vas je naučio da je komedija ozbiljan posao?
To nekako kroz karijeru ide postepeno. Ti slojevi, ja ne znam koliko ih ima i ne znam do kad će se oni sve više otkrivati, ne postoji taj moment u kojem bi ja mogao reći „E, tu sam sad nešto naučio.“, jednostavno svi likovi koje sam do sada igrao u životu su jedan taj sloj ogolili s mene i zapravo pridonijeli tome da shvatim i promišljam komediju na neki novi, drukčiji, dublji način. Mislim da je u svakom slučaju svaki smijeh sam po sebi zdrav i da je on jedan korak naprijed za zdrav duh.
Ako bi Prijestolonasljednik mogao pogledati sve vaše dosadašnje uloge, kome bi se poklonio, a koga bi pokušao skinuti s trona?
Ovo je dosta teško pitanje. Onako, na prvu, mislim da bi se kod Škrtca Arpagona poklonio njegovoj strasti prema novcu, kao ovaj prema vlasti. A koga bi maknuo s vlasti? Ovakav jedan lik bi, ja mislim, bez ikakvog pitanja maknuo bilo koga, sve ostale.
Na kraju, kad se svjetla ugase i smijeh se stiša, ostaje pitanje: koliko smo sami daleko od tog kraljevstva ljubaznih ultimatuma? Možda svi nosimo svoje male krune, pokušavajući održati red u vlastitim neredima, uvjeravajući se da vladamo nečim, makar vlastitim strahovima.
A dok to činimo, Hrvoje Kečkeš nas podsjeća da je svaka moć krhka, a svaka komedija, samo drugačije ispričana tragedija.
Razgovarala: Ena Gluhaković