„Maratonci trče počasni krug” predstava je Hrvatskog narodnog kazališta Osijek u kojoj je glumac Ivica Lučić utjelovio Maksimilijana Topalovića, najstarijeg člana ove porodice.
Sa svojih 126 godina starosti, na sceni se „pobješnjeli Max“ kreće pomoću invalidskih kolica, a umjesto riječima, razgovara uz pomoć usne harmonike.
Ivica Lučić je na pitanje o Kovačevićevom tekstu koji je aktuelan i poslije 50 godina, i koji su u ovoj predstavi malo osavremenili, kazao da je u usporedbi sa filmom predstava dosta drugačija jer ipak se, kako je istakao, film ne može prebaciti na kazališne daske što i nije bila namjera.
„Olja Đorđević je radila veliki dio predstave u originalnom tekstu i oni koji poznaju originalni tekst sigurno će to i prepoznati. Tekst je aktuelan zato što se radi o problemima koji se protežu kroz povijest, i od prije 1976. godine kada je napisana ova drama, odnosno komedija pa sve do danas. Problem muško-ženskih odnosa, problem političkih odnosa, obiteljskih odnosa. Sve je to aktuelno sve vrijeme i zbog toga vjerujem da ovaj tekst nailazi na jako dobar prijem. Našli smo model da i predstava bude zanimljiva kao i sam film ali teren je bio jako sklizak, pogotovo što je film kultni. Zbog toga smo bili malo zabrinuti kako će publika primiti predstavu jer je to ipak drugačije. Međutim, uhvatili smo se u koštac sa originalnim tekstom i mislim da je to bila prava stvar.
Prošle godine ste proslavili 30 godina rada, iza vas je bezbroj uloga. Koliko vam znači uloga Maksimilijana u ovoj predstavi?
„Kad sam čuo da će se Novi Maratonci raditi u Osijeku u Hrvatskom narodnom kazalištu u to vrijeme intendant Vladimir Han je radio kod nas u Dječijem kazalištu, bio je moj pomoćnik. I kada je on slagao program i rekao da će raditi Maratonce rekao sam mu: gledaj, ja znam ko je najstariji glumac kod nas u Osijeku i tko bi mogao odigrati ulogu Maksimilijana. On me ja malo pogledao i rekao: pa da, ti. Tako da se jednostavno nije moglo dogoditi da me ta uloga promaši. I jako sam sretan i zadovoljan što sam iz Dječijeg kazališta došao raditi u Hrvatsko narodno kazalište sa tim divnim ansamblom i ponosan sam na ovu ulogu.
Bilo je momenata da ste bili na ivici same scene. Bez obzira što nemate tekst uloga je jako zahtjevna fizički.
„Navršio sam 66, skoro 67 godina ali se nastojim održati u dobroj kondiciji. Ova uloga ima dosta tih kotrljanja sa kolicima koja zahtijevaju dosta snage i vještine, tako da sam se izvježbao i na tim zadnjim kotačima. Ipak prije svake predstave isprobam taj spust kolicima da se ne bi dogodilo da padnem preko rampe, mada je dva puta bilo dosta opasno. Ali za sada se još nisam strmoglavio, što ne znači da neće biti. Vaša pozornica je vrlo slična našoj u Osijeku tako da je sve jako dobro funkcioniralo“.
Prema raznim kritikama predstava je dobro prihvaćena od publike, rasprodana više puta, a čak je dobila i neke nagrade. Zanimljiva scena, rekviziti i kostimi.
„Da, vrlo je osmišljena. Olja kao redateljica predstave već je jako dugo zaintrigirana ovim tekstom i promišljala ga je sigurno jako dugo. I vjerovatno se otimala onome na što ju je film navodio. Jako je dobro sa suradnicima osmislila kostime, scenografiju, koreografiju i glazbu. Rezultat je predstava koja jako privlači publiku. Svaka naša izvedba je krcata, a ovo je bila 33. po redu. Nijedna predstava nije bila da nije tražena karta više“.
Imate jako bogato profesionalno iskustvo, od rada na radiju, u pozorište ste došli kao inspektor, pa ste počeli raditi u lutkarskom pozorištu kao glumac, pa i kao direktor. Kazali ste jednom da je jako bitno da radite ono što volite, pa je to onda i zabava pored samog rada. Ima li neka neostvarena želja, neka uloga, rad sa nekim rediteljem?
„O tome nisam nikada razmišljao. Ono što bih želio da mi se ostvari u životu, za nešto manje od godinu i pol kada odem u penziju, je da ne odem u mirovinu već da ostanem u nekoj dobroj mentalnoj i fizičkoj snazi i da još uvijek mogu davati neke dobre uloge bez obzira bile one male ili velike. Meni je ustvari jako drago što sam došao u kazalište i jako ga volim. Probao sam i film, malo i televiziju ali kazalište je ono što me jako privlači i želio bih na tim daskama ostati što duže budem mogao“.
Piše: Sanita Jerković Ibrahimović
Foto: Dragan Deanović i Dejan Đurković