Stanje apatije, nedostatka obrazovanja i siromaštva dovelo do toga da intelektualce tretiramo kao prijetnju, a kriminalce kao budućnost.
Predstava “Neprijatelj naroda”, po tekstu čuvenog norveškog dramaturga Henrika Ibzena, u režiji Nine Nikolić i izvođenju Makedonskog narodnog teatra Skoplje, odigrana je pete festivalske večeri u Brčkom. Pod režijom Nine Nikolić ova predstava je dobila zanimljivu interpretaciju koja ističe univerzalnost problema sa kojima se suočava glavni junak, doktor Tomas Stokman, a snažni ansambl glumaca ogolio je ključne dileme Ibzenovog teksta.
”Predstava “Narodni neprijatelj” dio je međunarodnog projekta “Putevi heroja” koji je finansijski podržan od strane Kreativne Evrope, programa Evropske Unije. O kakvom projektu je riječ?
Riječ je o projektu koji stavlja fokus na značaj pojedinca u društvu, naglašavajući koliko postupci i ponašanje jedne osobe mogu usmjeriti i uticati na pravac razvoja društva. Sam projekt je bio multidisciplinaran. Osim predstave koja je izvedena u MNT-u, realizirano je i deset dokumentaraca koji predstavljaju priče osoba koje svojim djelovanjem doprinose promjenama u društvu u kojem žive i stvaraju. Dokumentarce je radila naša partnerska organizacija Eho Animato iz Beograda. Glavna tema projekta bila je važnost svijesti o ekološkim izazovima s kojima se suočavamo i činjenica da smo svi odgovorni za negativne posljedice njihovog ignoriranja.
Ako se izuzme sam ovaj projekat, koliko je globalna ekološka situacija uticala na izbor teksta i teme?
Naravno da sam bila pod uticajem, jer ekološki problemi su tema koja nas itekako dotiče i koja ozbiljno ugrožava naša prava i slobode. Međutim, lično, kao rediteljku, više me zanima taj jedan čovjek koji se razlikuje od svih ostalih. Njegova različitost se, na kraju, smatra ludilom koje ugrožava one stare istine i ideje na koje smo navikli i koje ne želimo mijenjati zbog vlastite nesigurnosti. Nismo navikli da prepoznajemo i podržavamo različitost, i sistematski uništavamo sve što se po nečemu razlikuje od matrice tradicionalizma. Odatle zapravo dolazi degradacija pojedinca i relativizacija njegovog značaja i integriteta, koji bi trebali biti temelj svakog društva koje želi napredovati. Danas živimo u sredini koja tlači, zanemaruje, ignoriše i ušutkava sve one koji imaju drugačije mišljenje od većine. Baš kao u predstavi, naše prokletstvo je to što nemamo pravo na sopstveno mišljenje. Razočaravajuće je što nas je stanje apatije, nedostatka obrazovanja i siromaštva dovelo do toga da intelektualce tretiramo kao prijetnju, a kriminalce kao budućnost. Protiv toga se moramo boriti, baš kao dr. Stokman, čak i ako to znači da ostanemo sasvim sami u toj borbi.
Ili uzeti gitaru, kao što to radi dr Stokman i boriti se za pravdu?
Da, tako je.
Imamo li dr Stokmana danas?
Imamo takve ljude. Da nije tako, činilo bi mi se da bismo se iznutra uništili – jednostavno nestali. U vremenu potpune degradacije i relativizacije ljudskosti, kada život i budućnost naše djece ne vrijede ni prebijenu paru, dr. Stokman je prijeko potreban kao „svjetionik koji se negdje, usamljen, bori za nove istine koje mi, udružena većina, ne možemo vidjeti“. Dr. Stokman je moralna vertikala društva jer se beskompromisno bori za istinu i pravdu. On je i simbol slobode. Problem je u tome što je i danas žrtva svoje borbe za tu pravdu, a ljudi poput njega često napuštaju brod, jer je malo onih koji su spremni platiti cijenu svoje slobode. Dakle, moj odgovor je da takvi ljudi postoje, ali su rijetki, i često završavaju poput dr. Stokmana u drami – gubeći bitku sa društvom koje ne prepoznaje vrijednost njihove borbe.
Zanimljiva je scenografija i taj akvarijum, pa cijevi. I u trenutku kada stiže izvještaj da je voda u banji zagađena, djeca spašavaju te ribice… Te ribice mi djeluju kao metafora za ljude u banji?
Možemo gledati na ribe kao simbol ljudi koji su žrtve ove situacije, ali možemo ih posmatrati i onakvima kakve jesu – živa bića čija je egzistencija ugrožena. Drugim riječima, problem s vodom nije samo problem dr. Stokmana, već opšta kriza koja će uništiti cijeli grad i sve ljude i sva živa bića u njemu. S druge strane, činilo mi se da dr. Stokman ipak nije sam i da, ako niko drugi, djeca biraju i bore se za život.
I ranije ste bili na festivalu sa predstavom „Neće biti smak svijeta“, koja je rađena u koprodukciji Sjeverne Makedonije i BiH, a ovaj put ste tu sa predstavom koja se u potpunosti igra na makedonskom jeziku. Imali smo titl, ali mi se čini da nije bio ni potreban, da smo se razumjeli jer nas je predstava nosila?
Drago mi je ako vam prevod nije bio potreban. Smatram da zapravo i nije neophodan, jer se naši jezici mogu prilično dobro razumjeti uz malo truda i koncentracije gledatelja. Trudili smo se da predstavu očistimo od svake vrste nepotrebnog ukrasa, od takozvanih “postupaka” koji pretenduju da nešto poruče, i stavili smo u prvi plan priču i odnose unutar porodice Stokman, s posebnim fokusom na doktora i njegovog brata Petra. Zato se nadam da je publika razumjela, jer dok smo radili, trudili smo se da na sceni prenesemo istinu i ništa više od toga i publici pružiti priliku da istovremeno bude i voajer i učesnik u svijetu koji smo stvorili.
Piše: Danijela Regoje
Foto: Dragan Deanović