Susreti kazališta bilježe trideset i četvrto (34.) izdanje. Kažu da imaju i više godina postojanja.
I publika stari. Šepamo, gegamo se, jedva koračamo. Ali ustrajni smo. Još smo tu.
Ima i mlađih. Nisu još postali dio ambijenta. Tako sjedim i divim se. Negativno. Poslije će reći kako sam protiv mladih. Nisam. Jesi, kažu svi ostali. Pa dobro, jesam. Ali samo protiv nekih.
Gledam tako, predstava počela. Izlazi jedna mlada osoba, ulaze tri. Izlaze četiri, vraća se ona prva. Izlaze…
Izlazi osoba i jednostavno ošamari vrata, koja se s treskom zalupiše. Možeš zamisliti kako je to odjeknulo u tihoj dvorani, u kojoj publika promatra scenu i zbivanja na njoj.
U sljedećoj sceni osoba X izlijeće iz dvorane uz tresak vrata i još u položaju otvorenih vrata kihnu tako glasno da je opet, vjerojatno, odjeknulo u dvorani. I uz to sočna …
Jedan od mojih kolega, šaleći se naravno, reče kako nije čuo poruku prije predstave: „Ne pljuj po podu“. Da, tako je nekada bilo. To je bio ružan običaj pljuvanja po podu. Ali to je bilo davno. Sada nije problem pljuvanja po podu, nego pljuvanja po kulturi.
Zato stalno apeli da isključite mobilne uređaje, da ne koristite foto aparate. Ljudi, jednostavno, ne mogu shvatiti da objava na facebooku ili drugim društvenim mrežama materijala s nekih događaja podliježe zaštiti autorskih prava.
Podliježe zaštiti znoja uloženog u realizaciju događaja.
Zato me kolega i pitao za poruku: „Ne pljuj po podu“. Pod i pozornica su kruh naše kulture. Za pozornicu se još kaže i „daske koje život znače“, a ako je pod upljuvan tko će onda onima koji se muče dati slobodu izražavanja i slobodu pokreta.
I još nešto. Moje kolege snimatelji, dobili su nalog na jednoj predstavi kako smiju snimati samo tri minute scene iz predstave. Nakon toga su morali iznijeti kamere vani. S druge strane oni koji su ostali junačkim djelom snimali su onaj dio predstave kojeg službene kamere nisu smjele. Je li to odraz smjelosti, poštenja ili kulture.
Takvi će sutra kad ih ne budete gledali posegnuti za vašim novčanikom, stavit će ruku u kasu vašeg poduzeća, jer svoje junaštvo dokazuju radnjom koja nije primjerena mjestu i vremenu. Možda preteške riječi, no urednik je tražio drugi dio. Žao mi je ako sam nekoga povrijedio ovim tekstom, ali je tekst jednostavno nastao kao odraz želje da postanemo bolji promatrači naše kulture.
Piše: Tihomir Bijelić