Poznata osječka dramska glumica Anita Schmidt ima bogatu pozorišnu karijeru. Ističe da je pozorište njena prva ljubav u odnosu na televiziju, ali njenu biografiju obilježilo je i nekoliko filmova („Đuka Begović“, „Gospodski život Stipe Zvonareva“, „Srce nije u modi“, „Kraljica noći“, „Most na kraju svijeta“, „Ana“, „Poljošice“) te nekoliko TV serija. Sve te godine životnog i glumačkog staža ostala je vjerna Hrvatskom narodnom kazalištu Osijek i Slavoniji, iako je sigurno imala brojne ponude otići i negdje drugo.
Puno je žena kojima je Anita Schmidt dala živote u pozorištu, iza nje je stotinjak predstava izvedenih u matičnom pozorištu ali i drugim kućama. Kaže da je svaka uloga bila dio nje i da je o svakoj nešto naučila.
Prvakinja drame osječkog Hrvatskog narodnog kazališta Anita Schmidt tumači ulogu Irine u već nagrađivanoj predstavi „Žena Himna“ u međunarodnoj produkciji baljanskog Teatra Fort Forno, Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula, Hrvatskog narodnog kazališta Mostar, Udruženja Intermezzo Sarajevo, a pod pokroviteljstvom Austrijskog kulturnog Foruma. Velika međunarodna koprodukcija otvorila je ovogodišnje Internacionalne susrete pozorišta u Brčkom.
Među glumicama je bila sjajna interakcija, svaka je prikazala svoje sjajne glumačke sposobnosti kreirajući uloge, dajući svaka svoj začin u sjajnom tekstu autora Davora Šipšića i režiji Roberta Raponje, koji je istakao da predstava itekako govori o Evropi danas i gdje je vidljivo da istorija nije bila učiteljica života. Krugovi gotovo identičnih sumnji, destrukcija i nada, ispisuju i našu sadašnjicu, ali otvaraju nadu i vjeru u snagu umjetnosti kaže autor teksta Davor Šipšić obučen u majicu sa crvenim natpisom Nada, koju je nosila i njegova supruga glumica Anita Schmidt. Nada je nešto što nam uvijek ostaje, iako je pomalo gubimo u ovom surovom svijetu današnjice.
Irina je jedan od četiri ženska lika u predstavi, koja kroz svoju priču simbolizuje mnoge aspekte ženskog identiteta i borbe u savremenom društvu. Žena Himna autora Davora Šipšića dramaturški je vješta i inovativno izgrađena biografska drama o Pauli Preradović, pjesnikinji i književnici, koja je zapamćena kao autorka austrijske himne što je potpuno iznenađenje kao istorijska činjenica za protagoniste predstave i samu publiku.
Žene koja je, ne vlastitim izborom, gurnuta na vjetrometinu burne istorije od početka 20. vijeka do kraja Drugog svjetskog rata. Redukovana u izrazu, usredotočena samo na bitno i sa svega četvoro glumaca, drama provlači sudbinu Paule Preradović kroz sve ključne političke pojave prve polovine 20. vijeka, koje su odredile svijet u kojem danas živimo. Raspadi carstava, rast nacionalizma, diktature komunizma i nacizma, užasi dva svjetska rata ovdje su prelomljeni kroz sudbinu snažne žene, na način da se drama ni jednog trenutka ne gubi u masovnim scenama i velikim političkim prevratima, ostajući uvijek duboko intimna i nježna priča o hrabroj ženi na udaru istorije. Žena himna, drama o politici kao sudbini, originalni je dramski tekst koji nudi zahvalan materijal za kreativno čitanje na sceni.
Kao Irina, Anita Schmidt donosi slojevit lik žene koja je suočena sa ličnim izazovima kao i društvenim pritiscima. Ukrajinka komunistkinja ulazi na scenu krećući se kroz publiku kao prava revolucionarka. Kroz nju se kao i kroz ostale likove predstave istražuju pitanja slobode, samopouzdanja i traženja vlastitog puta u svijetu koji vrlo često ograničava ženske uloge i izražavanje. Tokom ugodnog razgovora, glumica Anita Schmidt ističe da je tema predstave važna i dobro iznesena kroz četiri sudbine četiri različite žene.
Kako ste se pripremali za ulogu Irine i možete li nam reći nešto više o procesu istraživanja i izgradnje ovog lika i kakvi su bili prvi koraci u razumijevanju Irine i njene motivacije?
Mogu vam reći da mi nije bio lak zadatak, nije lako utjeloviti nečije nade, nečije maštanje i kreativnost i dati osobnost. Srećom da je pisac dao dosta mesa tako da se lik mogao napraviti od krvi i mesa, a opet i njeni ideali i možda njen alter ego dolaze do izražaja.
Predstava se bavi ženskim pitanjima i položajem žene u društvu. Kako ste se lično povezali sa temama predstave?
Nažalost žene se još uvijek bore za svoje pravo glasa, a Paula je primjer divne žene, koja se u ono doba kad je bilo još gore nego danas izborila za snažnu ličnost, da pokaže da žena može jednako kao i muškarac, ako ne i bolje, da se izbori za svoje ideale i snove. Možemo mi to i bolje i treba da nam bude inspiracija.
Kako vidite položaj žene danas u pozorištu, postava je cijela ženska što je vrlo rijetko i danas, a i prije? Autor Davor Špišić je Vaš suprug, da li ga podstičete da bude više ovakvih tekstova pisanih samo za žene?
Pa vjerovatno vidi da postoji problem, uvijek je žena manje u predstavama. Dugi niz godina piše drame, tako da se uvijek trudi više dati akcent na ženske probleme. Pogotovo danas kad se žene moraju ponovo boriti za neka svoja prava u 21 vijeku, pa čak i ona za koja su se izborile naše bake, mame i tete i mi se danas ponovo borimo. Borba za ženska prava i prava potlačenih još nije gotova. Predstava istražuje položaj žene u društvu, njen identitet i borbu za prava. Bavi se na neki način i temom feminizma, emancipacije i snage žene u različitim istorijskim i društvenim kontekstima.
Davor Špišić je poznat po svom angažovanom književnom radu koji često tematizuje društvene probleme, a posebnu pažnju posvećuje sudbinama i borbama običnog čovjeka često se fokusirajući na marginalizovane grupe.
Na pitanje koliko su te teme za nju značajne na ličnom nivou i koliko joj je važan taj aspekt predstave u kontekstu današnjeg društva, kao da tema nije toliko daleka kao da je preslikana na savremeno društvo glumica Anita Schmidt odmah kaže: „Kao da se sve događa danas“. Ukrajinka Irina, komunistkinja i revolucionarka maše velikom crvenom zastavom na sceni u jednom momentu tako snažno, dajući jedan snažan utisak, a to je omiljena boja glumice Anite Schmidt što često ističe u razgovoru za medije.
Šta bi po Vašem mišljenju, publika trebalo da osjeti ili promisli nakon gledanja predstave?
Za publiku je vjerovatno kao i za mene najveće iznenađenje da rijetko ko zna za Paulu Preradović, da je bila tako snažna i da je napisala tekst himne za Austriju, to je za mene bilo otkriće. I da je naslijedila djedov talenat i da će publika otkriti da kroz lik Paule može shvatiti da žene mogu više dati i danas.
Da li više volite televizijske uloge ili pozorišne?
Meni je uvijek pozorište prva ljubav, zapravo ljubav na prvi pogled, volim naravno i film i kameru, ali u pozorištu volim osjetiti publiku kako diše, volim ih vidjeti i svaki put je nešto novo. Kamerom kad snimiš to je gotovo. Uvijek je glumcu poseban izazov i drugi medij, druga vrsta koncentracije u izrazu.
I Vi i Selma Alispahić, koja maestralno tumači lik i majke i oca u ovoj predstavi glumite i u aktuelnoj seriji „Nobelovac“ koautora glumca i producenta Tihomira Stanića, pa možete li reći nešto o tom iskustvu?
Divna serija, isto jaka ličnost Ive Andrića, divan scenario. Puno toga se takođe može naučiti i otkriti o Ivi Andriću, neke možda nepoznate detalje i zaista je bio užitak raditi na tom projektu.
Snažan tekst, preko potreban u današnje vrijeme da se zapitamo i zamislimo da li je uloga žene ostala ista i u 21 vijeku, kad se stalno govori o osvajanju slobode, a tako je puno fali u svim segmentima. Svjedočimo užasnom femicidu na prostoru gdje živimo tako da nismo puno odmakli boreći se za prava koja nam pripadaju. Postava potpuno ženska, nesvakidašnje, urednica Biltena Internacionalnih susreta u Brčkom prvi put žena, autorka teksta takođe, tako da simbolično sinhronizovano potpuno namjerno poručujemo da smo tu i da ćemo se i dalje boriti .
Piše: Aleksandra Simić
Foto: Dragan Deanović