Predstava “Žena himna“ donosi dirljivu i kompleksnu priču o ženama, njihovim traumama i sudbinama, kroz generacije i društvene okolnosti. U fokusu predstave su četiri ženska lika koja nose teret prošlosti, a među njima je i lik Gerde – nacistkinje koja predstavlja mračnu stranu ljudske prirode.
Ova uloga pripala je glumici Katici Šubarić, poznatoj po svojoj sposobnosti da donese kompleksne i emocionalno nabijene uloge. Ona je također poznata i po svojoj suptilnoj glumi i sposobnosti da se transformira u različite uloge, bez obzira na težinu i složenost lika.
Kako ste se pripremali za ulogu nacistkinje Gerde? Koji su bili najveći izazovi u interpretaciji tako kompleksnog i kontroverznog lika?
Nekako sam gledala suštinu, to je ono što mene zanima kod likova koji su negativci. Nisam ih do sada imala toliko često priliku igrati, ali mislim da je srž svega nedostatak ljubavi i razumijevanja. Ona je drugačija, u tom patrijarhalnom društvu, u tom vremenu između dva svjetska rata, dijete sa sela, bez ikakvog privlačnog zaleđa, njeni roditelji nisu bogati, tako da se sve nekako činilo protiv nje, i to je stvorilo frustracije koje se nisu mogle ispoljiti. Jedini onaj tko ju je prihvatio objeručke je bila nacistička partija, tako da se ona tu osjećala prihvaćeno i moćno. Osjećala se kao da može napredovati pod tim okriljem nacizma, što je strašno, ali tu je zapravo suština. Sve te likove koji su zli, mi čitamo kao zle, a iza toga se zapravo samo krije nedostatak ljubavi u nekom formativnom razdoblju i to su ljudi koji su na nasilje naučili odgovoriti nasiljem.
U predstavi Gerda nosi snažan simbolički teret. Kako ste Vi doživjeli tu ulogu u kontekstu priče o ženskim sudbinama i traumama?
Kroz cijelu predstavu dok slušam te ostale priče likova pomislim „Bože kako su te ratne situacije tako okrutne, a posebno po ženama“. I u današnjem ratu u Gazi, naravno svi stradavaju, ali žene i djeca su nekako najranjiviji. Zadnja scena koju ja trebam igrati sa pobjedom i sladostrašću, kad prijateljicu prisilim na seks kako bi spasila život njoj i njenoj porodici, ja to igram kao „Ja mogu što hoću“, a zapravo svaki put u sebi mislim koliko je to strašno. To je prikaz onoga što sve žene moraju uraditi kako bi spasile sebe i one koji su im bitni.
Jeste li za ovu ulogu istraživali povijesni kontekst likova poput Gerde i je li Vam to pomoglo oblikovati sam njezin lik?
Dok se pisao tekst i istraživala pisma i dnevnici Paule Preradović, vidjeli smo da je postojala jedna njena prijateljica iz internata, nije se zvala Gerda, ali pisma su bila bliska do te mjere da se dao naslutiti njihov odnos. Možda je bilo neko vrlo blisko prijateljstvo, jer u našoj predstavi nisu prikazani braća i sestre koje je Paola imala, pa je to nama dalo zrnce mašte da izgradimo taj lik. A meni su dosta bili fascinantni likovi iz romana Čitač, po kojem je kasnije snimljen i film o čuvarici u koncentracijskom logoru, gdje se retrogradno otkriva priča. Eto opet o ženama u ratu. Nekako, meni kao meni je bilo strano to da žena obuče uniformu i svjesno ide u rat. I u ratovima koje sam ja preživjela, to mi je bilo jako čudno, ali ne iz nekog osuđivačkog konteksta, nego mi je to bilo intrigantno, kako se to dogodi. Vjerojatno žena koja nikada nije imala zaštitu, traži način kako da stekne moć i kako da se zaštiti u tom muškom društvu, pa koristi te muške principe odbrane i napada. Preživljavanje.
Kako pristupate ulogama koje nose tešku političku i ideološku pozadinu? Donose li takvi likovi posebne etičke izazove za glumce?
Da, dosta pazim. Mislim, nikada do sada nisam igrala takav lik, ali poslije naše premijere je izašla fotografija mene kako držim podignutu desnu ruku u zraku. To je glumački, to je u svrhu predstave, ali uvijek si mislim kad takve stvari izađu na društvenim mrežama, uvijek mislim ide osuda, bojim se da se ne propagira ta ideja. Mislim da je velika odgovornost, spam toga u koji kontekst to sve stavljamo, a opet da nikoga ne osudimo, jer nemamo pravo nikoga osuđivati. Ni Gerdu, jer puno ljudi koji su bili u nacističkoj partiji se poslije pokajalo i shvatilo da je rat nekakvo totalno poremećeno stanje stvari u kojem bi ljudi trebali preuzimati odgovornost za svoje postupke, ali je to sve, nažalost, izvan kontrole.
Gledatelji često donose svoje vlastite moralne sudove o likovima, kako biste voljeli da publika percipira Gerdu?
Voljela bih da poslije toga shvate baš to da je nedostatak razumijevanja i neprihvaćanje onih „različitih“, možda nekad srž velikih problema kasnije od strane tih pojedinaca. Možda da pogledaju postoji li netko takav u njihovoj blizini koga možda sustavno ignoriramo, jer mislimo da je čudan, a nitko tu osobu ne pita što se s njom događa ili je sasluša. Mi nismo to prikazali, ali nacistički režim padne, ja mislim da je Gerda možda i dobila kaznu za svoje postupke.
Katica Šubarić je donijela svoju jedinstvenu interpretaciju ovog lika, što doprinosi kompleksnosti i intenzitetu njene uloge u predstavi „Žena himna“.
Piše: Ena Gluhaković
Foto: Dragan Deanović