Razgovor s Robertom Raponjom, rediteljem predstave Žena himna
Dramski tekst “Žena himna” Davor Špišić napisao je na Vašu inicijativu. Šta je Vas ponukalo da se ispriča ova priča o Pauli?
Činjenica da o Pauli Preradović malo znamo. Zatomljuju je prvenstveno Austrijanci, a ona je autorica njihove himne. A kako sam ja Puljanin, kao i ona, već sam koristio dio njene literature u jednoj sjajnoj predstavi koju je Boris Senker napisao, a to je “Sanjari budućnosti” i koristili smo Paulu Preradović da otvorimo upravo taj autrougarski milje u kojem je ona živjela, a tad je Pula postala velegrad. Tad je Pula bila glavna mornarička luka, tad je Pula bila svjetski značajan grad, što danas, nažalost, više nije. I to njeno utočište koje osjeća da je u toj uvali, to je iz njene literature, iz njene biografije, to je uvala kojom i ja šetam. I emotivno sam dirnut tom biografijom i imam posebne emocije prema Puli iz koje sam otišao kao i ona.
Predstava se bavi i pitanjima morala, etike, identiteta, ali i ženske emancipacije. Paula je bila osoba koja se izdigla iznad društvenih okolnosti, ona je bila i istinski borac za ženska prava.
Paula nije samo borkinja za ženska prava. Ona je osoba autentična, izvorna, poštena, iskrena, koja ispituje granice ljudskosti i u literaturi i u životu. I želi svjedočiti o vremenu istinito i iskreno. U teškim vremenima živimo, u teškim vremenima smo živjeli i to je sudbina naših prostora. I ta njena sudbina oslikava jako živopisno što smo mi sve proživjeli do sada, što trebamo izdržati i divim se takvoj ženi.
Ali nije ovo samo priča o Pauli, ovo je jedna mnogo šira i veća priča?
Srećom imamo protagonistu te priče, jer bitno je imati centralnu figuru da ispričamo priču o svojoj sudbini kroz jednu ranjivu, krhku, a toliko pametnu i iskrenu i inspirativnu ženu. Meni je bilo posebno nadahnuće pričati priču i o sebi i o umjetnicima kako žive danas.
U ovoj priči saželi ste i Paulinu biografiju, ali i burna istorijska dešavanja prve polovine 20. vijeka. Šta Vam je bio prioritet?
I jedno i drugo. Takva žena je duboko uronjena u historiju i cijeli 20. vijek. Ona je na neki način obilježila svojom pojavnošću, svojom željom da bude istinita, iskrena i dosljedna.
Priča je ovo o vremenu kada se ljudi u zvijeri pretvaraju, kako kaže Vaša junakinja u predstavi.
A kazalište je tu da nas liječi, rekao je vaš gradonačelnik i ljekovito je čuti takvu dijagnozu, da je neko iz minulih vremena ostavio nama to u amanet i da vidimo da moramo izdržati bez obzira na sve. Ne smijemo postati zvijeri, moramo graditi umjetnošću, pameću, istinitošću, jednostavne, konkretne, emotivne i uzbudljive priče koje će oplemenjivati druge.
Ovo je sigurno jedna od takvih priča.
Da, tako sam je htio i napraviti.
Paula kaže “moram napisati, da nam se zlo ne bi opet dogodilo”. Mnogi su pisali, a zlo nam se i dalje događa. Zašto je to tako?
E to je naša vječita zabluda. Borimo se protiv zla, a ne ukrotimo ga. Suklja, a na nama je da se i dalje borimo i vjerujemo da se neće dogoditi.
Koliko ovakvih priča i ovakvih žena, kao što je Paula, ima i danas?
Pa vjerujem da ih ima itekako. Nekad su me pitali da li bih ja volio Paulu upoznati…Ja sam Paulu Preradović upoznao kroz njenu literaturu, kroz činjenicu da je Puljanka kao i ja i da je dala svoj obol i istarskoj i austrougarskoj kulturi. I da, takve žene itekako postoje, one su samozatajne, borkinje, hrabre, odvažne i moramo ih poslušati.
Ova predstava je rađena u koprodukciji hrvatskih i bh. teatara. Znali ste sa kojim glumicama želite raditi, a ja ću se osvrnuti na jednu od njih-Selmu Alispahić, bh. prvakinju. Ovo je vaša, ako imam dobar podatak, sedma saradnja. Šta je to toliko začudno u Selminoj glumi da uvijek iznova želite raditi s njom?
Selma Alispahić je jedno scensko čudo. Vulkan scenski. Obožavam raditi s njom jer je tehnički i ljudski spremna za velike izazove. Kada govorim tehnički, to znači da je došla do majstorstva glume, i da je velika majstorica, a ljudski, zato jer je moralno opredijeljena da kroz kazalište rješava najžešća pitanja koja se tiču svih nas danas i da se usudi do kraja izraziti sa scene. Od “Ay, Carmele”, to je bila naša prva suradnja, preko “Karoline Nojber”, “Zečije rupe”… Ona je igrala Paulu Preradović u “Sanjarima budućnosti” i to je negdje bila naša inspiracija da se pozabavimo likom Paule Preradović. Kada se ona pripremala za tu ulogu, gdje je bila samo jedna velika scena unutar jedne velike, masovne, multijezičke predstave, rekli smo “o ovoj ženi moramo napraviti predstavu”. Kada je Špišić napisao tekst, pročitali smo ga i ja sam joj rekao “ali ti nisi više Paula” i ona se složila. I onda kako je pitanje identiteta oca/majke, Selma je to odigrala.
Interesantna je ta odluka da ovo ostane do kraja ženska podjela i da Selma igra i majku i oca. Zbog čega ta odluka da se, ipak, ne uvodi muški lik?
Nismo uveli, to je već autor predvidio, jer smo se tako dogovorili da hoću žensku podjelu i žensku priču, jer treba u današnje vrijeme progovoriti o nekim bivšim ženama koje su itekako zanimljive i pametne kao što je Paula, baš na takav način. I taj šinjel koji glumi oca je dovoljan za transformaciju Selme, koja minimalnim sredstvima, ali značajnim unutarnjim sadržajem, radi tu muško/žensku transformaciju.
Ovo je jedna prava ženska podjela, ženska priča, ženska predstava, koje nemamo priliku često gledati u teatru, koji je nekako više naklonjen muškarcima.
Suvremena dramaturgija izvodi žene na scenu. Žene su itekako zanimljive i njihove sudbine i mene posebno inspiriraju. Volim ženske teme, zato jer imam onu vrstu suosjećajnosti i empatičnosti prema tim problemima. I divim se ženama, pogotovo pametnim ženama koje imaju najtežu sudbinu. Što je žena pametnija, to joj je sudbina teža.
Na Festivalu u Brčkom ste bili i ranije, pa imate već neku sliku o kakvoj smotri teatara je riječ. Pa, kakvo je Vaše mišljenje o ovom pozorišnom okupljanju?
Meni je drago što je ova predstava večeras izvedena u Brčkom. Inače, ovaj festival jako volim, tu sam bio i kao redatelj, a bio sam i u žiriju. Bilo mi je posebno drago što mogu doći podržati ovaj festival zajedno sa svojim glumicama, jer je riječ o jednom vrlo važnom festivalu, koji treba njegovati, koji ima svoju bogatu tradiciju i treba lijepe, dobre, izazovne kazališne priče ovdje predstavljati.
Razgovarala: Danijela Regoje
Foto: Dragan Deanović