Kada kultura laži, prevara i obmana postane način i stil života onda nije ništa bolje i ljekovitije nego pozvati Branislava Nušića i njegovo djelo u pomoć da se makar iznesu na površinu sve bedastoće na koje je promotor takvih pojavnosti spreman. Nije to bilo strano ni prije vijek i po u vrijeme kada je jedan od najvećih komediografa južnoslovenskog prostora egzistirao i stvarao. Ali, tada je to imalo mnogo više stila i nije bilo ušle u sve životne pore. Porodične i političke elite Nušićevog doba su ako su i radile prevare to činile nenametljivije i u mnogo manjem obimu. Poslije posttranzicijskih i globalizacijskih traumatičnosti politika se ne doživljava kao kraljevska djelatnost koja treba da bude na usluzi građanima, nego kao instrument da se prevare građani i da se dobije još jedan mandat. Pa onda još jedan i još jedan i tako unedogled. Kada se prevara multiplikuje u nedogled onda i društvo postaje loši falsifikat onoga što pretenduje da je original. Tada više nisu prisutni konflikti unutar porodice, najčešće zbog podjele plijena, i to nije samo glavni poriv prevare, kao u Nušićevo vrijeme. U novo doba se porodični plijen ne ispisuje na salveti, već se na istom tom papiru za obrisati ruke, dijele i čitave državne teritorije. Kao nekoć u Karađorđevu, koje je bilo mnogo poslije Nušića.
Porodični, poslovni, politički i drugi partneri nastoje da prevare jedni druge, a ne da nadograde njihovo polje djelovanja. Tu nije bitno ko će koga prevariti i da li će biti obmana otkrivena, nego je važna brzina kojom se to radi. A kasnije se imaju svi kleronacionalistički i drugi instrumenti da se prevara štiti i kamuflira, pa čak i da ostane na snazi. Jer, ipak svima će biti dobro osim najširim slojevima građanstva. A kako je njima niko ih ne pita dok ne dođe prilika da svojim glasom zaokruže nekoga ili nešto. Uostalom organi reda i tužilačke organizacije se mnogo i ne miješaju u svoj posao, pa zašto bi talasali kada uoče očigledne prevare. Jedino, ponekad, kao u Nušićevoj „Ožalošćenoj porodici“ neki član porodice koji uspio u svojoj nakani ili se preigrao iznese na površinu „prljav veš“ ili čak potegne postupak kod nadležnih institucija, što bi se reklo u žargonu onih koji takvo stanje treba da procesuiraju. Na kraju svi budu prevareni i pojedinac i njegova egzistencija i cjelokupno okruženje i životni prostor.
U savremenom globalističkom društvu za uzor u prevarama ne treba potezati za Nušićevim junacima. Mnogo je takvih junaka koje su proizvele politike izolacionizma oličene u partitokratsko klerikalnim strukturama. Najmanje ih proizvede polje umjetnosti, jer za razliku od politike umjetnost nikako ne trpi laž, prevaru ili pozerstvo. Veoma lako se otkrije tako nešto u ovoj sferi čovjekovog egzistiranja, a tada je dovoljan sud javnosti.,
Za to ne trebaju nikakve okoštale sistemske institucije nego stvar u svoje ruke preuzima sud esnafa.
Kada umire istina, a kada buja prevara, stradaju nedužni koji se ne mogu snaći u lavirintu laži. To nije poraz elita koje vladaju, jer su one odavno ogrezle u toj nakani, već je to poraz čovječanstva. Ruši se sistem vrijednosti i stvara se jedan vrednosni i pravni vakuum u koji ulazi sve, a najviše laž i prevara.
Oštrica Nušićevog teksta upravo ubada u ono bolesno tkivo društva koje je odavno zahvatio kancer. Britkost njegovog jezika u tom smislu izvanredno na scenu donosi ansambl Satiričkog kazališta „Kerempuh“ iz Zagreba. Rediteljska rješenja Ivana Plazibata do karikaturalnosti dovode stanja prevarnosti u porodici XXI vijeka. Kopču sa porodicom iz vremena Branislava Nušića reditelj dodatno scenski naglašava strogim izgovorom izvornog Nušićevog srpskog jezika, i to upravo onog koji ponekad žovijalno, mada je to jednostranost ukazuje na taj specifikum koji se veže za određeno područje, a to je u ovom slučaju jug Srbije i pirotsko-leskovački akcenat.
Poruka Nušićevog komada u inscenaciji zagrebačkih glumaca je izuzetno važna za savremeno društvo. Gramzivost i nezajažljivost materijalnim dobrima ne donosi ništa dobro ni pojedincu, ni porodici, ni društvu. Čak ni kratkoročno. Ali, izgleda da o tome više razmišljaju pokojnici nego oni koji ostaju da životare. Tako je i Nušićev pokojnik ostavio svoje cjelokupno nasledstvo ne „Ožalošćenoj porodici“ za koju je dobro znao kakva je u smislu halapljivosti, nego svojoj vanbračnoj kćerki Danici, a manji dio je usmjerio nekim institucijama koje razvijaju i baštine duhovne vrijednosti i koje su članovima porodice potrebnije od bilo kakvih materijalnih dobara.
Slika Nušićeve i Kerempuhove porodice je slika današnjeg društva. Kada se shvati i razumije da jedino obnovu porodice i društva mogu napraviti uzleti duhovnih vrednota, a nikako materijalnog stanja moguće je govoriti o oporavku i izlasku iz dugogodišnje sistemske krize. Nije to shvatila ni „Ožalošćena porodica“ iz Nušićevog vremena, a još manje to razumije savremena osnovna ćelija društva. Na sreću društva i čovječanstva to su jako dobro shvatali i shvataju i Branislav Nušić, ali i ansambl Kazališta „Kerempuh“.
Piše: Srdjan Vukadinović
Foto: Dragan Deanović