Zlobnu manipulativnost, gramzivost i nevjerovatnu sposobnost da druge etiketira svojim manama, utjelovljene u Nušićevom liku Agatona Arsića, oživio je pete večeri Internacionalnih teatarskih susreta u Brčkom glumac zagrebačkog Kerempuha Hrvoje Kečkeš.
Upirati prstom u ljudske mane najlakše je iz pozicije komediografa. Branislav Nušić nebrojeno puta je kroz svoja djela prikazao ono najpodlije i najbešćutnije u ljudskoj prirodi. Ožalošćenom porodicom udario je trajni pečat na prikaz pohlepe i licemjerja koji su sveprisutni u ljudima. Navikli smo da Kerempuh u Brčkom uvijek oduševi publiku koja ih je i ovoga puta nagradila gromoglasnim aplauzom za odlično odigranu predstavu po tekstu pisanom davne 1935. godine, a koji je aktuelan skoro devet decenija kasnije.
Da li na sreću ili na žalost ali još uvijek je aktuelan. Na sreću je što još uvijek imamo Nušića, a na žalost što on i u ovom komadu progovara kroz društvene anomalije. Mada se tu može postaviti i pitanje da li su to anomalije ili pohlepa i potreba za svojatanjem i dijeljenjem svega, po mogućnosti sebi najvećeg komada, postaje pravilo. Drago nam je što nas je publika lijepo primila. Svake godine smo presretni, bez ikakvih lažnih komplimenata. Ovaj festival je sjajan. Mislim da zaista okuplja najjače predstave koje su u protekloj sezoni izašle u regiji i to je već opće poznata stvar. Po svojoj tradiciji ovaj festival to iznova dokazuje. Svaki aplauz publike je dobrodošao, još ako kažu da je najveći onda nam je još draži. Žao nam je što nemamo prilike pogledati i ostale kolege, ali tako je to na festivalima. Nažalost, svi u svojim matičnim kućama imamo rasporede, obaveze i druga gostovanja tako da nam preostaje da uhvatimo priliku da se međusobno pogledamo negdje drugo.
Publika je tu u prednosti u odnosu na vas glumce. Ove godine selektor Goran Damjanac je odabrao odlične predstave i publika je vjerujem zahvalna zbog toga. Mi u Brčkom volimo teatar, pogotovo kada igraju ovako dobre predstave.
Važno je da ovaj festival održava publiku, da nije izgubio na svježini. Od prošle godine je internacionalni, dakle uvijek se dogodi neka stepenica više koju podržava publika a onda je i na ansamblima veći izazov da pristižu na festival za koji znaju da će ih dočekati sjajna publika koja je imuna na podilaženja i koja zna i razumije teatar.
A večeras je publika odlično razumjela ono što ste vi kroz Nušićev tekst oživjeli na sceni. Tu sveprisutnu ljudsku pohlepu za novcem i materijalnim bogatstvima mada je, čini mi se, mnogo opasnija ona pohlepa za vlašću i moći koju ona nudi.
Mnogo opasnija i tim čudnija što takvim pojedincima nije čak stalo ni do materijalne koristi jer je naravno obezbijede odmah na početku. Tu je ta potreba da statusno budeš iznad svih, da upravljaš drugima ne zato što imaš potrebu nego zato što možeš. To je ono što plaši, da neko upravlja nama samo zbog moći i da bude iznad nekoga.
Nekako je uvijek lako smijati se kada glumci na sceni utjelove likove poput brojnih Nušićevih. Problem nastaje kada trebamo stati pred ogledalo i zapitati se kako bi mi sami reagovali u koži nekog Agatona Arsića, neke Živke Popović, nekog Jevrema Prokića i inih likova koji su zapravo sveprisutni u društvu.
Pretpostavljam da smo svi spremni da zbog sebe zažmirimo. I najveći lopov za sebe neće ni pomisliti da je to što jeste nego ga prilika takvim prokaže. Svi smo spremni da se opravdavamo, pa i nekim prijašnjim dobrim djelima prikrivamo ona loša.
Informacija da Kerempuh na ovaj festival dolazi sa Ožalošćenom porodicom naišla je na odobravanje i vidjelo se to i po punoj sali večeras. Moram da Vas pitam kako je bilo pripremati ovaj komad?
Mi smo se u našem kazalištu sa Nušićem sretali i ranije, čak smo ovdje sa Gospođom ministarkom osvojili Gran Prix. Tada smo se kao ansambl definitivno zaljubili u tog pisca i mislim da će on uvijek kucati na naša vrata i biti na našem repertoaru. Mnogo toga je kasnije proizašlo iz Nušića, iz njegovog stila i tema. Sve ono što je nastalo iz njegovog smjera je nešto što mi u našem teatru kao satiričko kazalište gajimo i volimo se time zabavljati.
Reklo bi se da Vam je uloga Agatona Arsića odlično legla. U jednoj kritici piše da ste u ovoj ulozi plivali kao riba u vodi.
Uloga je sjajna, jako lijepo napisana. To je svojstveno ovakvim piscima koji upišu neku nit, neki luk uloge koji se dešava kroz komad. O njoj ne treba razmišljati jer sama radnja dovede do nekih stvari koje možda u nekim komadima nisu naznačene, pa se mora istraživati, morate sami pronalaziti šta treba naglasiti. Ovdje je luk vrlo jasno napisan, od samog početka je vrlo jasno postavljeno kuda taj lik vodi. Tako da to ostavlja prostora glumcu da se pozabavi nekim drugim stvarima, nekim nijansama, nečim što će biti njegov potpis.
U Kerempuhu ste od 2002. godine. Znači da Vam prija radno okruženje i kolege sa kojima sarađujete? Može li Kerempuh bez Kečkeša i Kečkeš bez Kerempuha?
Kerempuh vrlo vjerovatno može bez mene, ali ja bez Kerempuha ne mogu. Krasno mi je tu, nisam ni na trenutak požalio što sam član ovog ansambla kao što generalno nisam požalio što se bavim ovim pozivom. Kerempuhov ansambl mi najviše odgovara, ekipa super radi, imamo sjajnu publiku ali i neke ideje za nove projekte.
Piše: Alma Kajević
Foto: Dragan Deanović