Glumac Nikola Ivošević u predstavi 55 kvadrata Hrvatskog narodnog kazališta Split utjelovio je oca Đuru.
U predstavi ste otac, suprug, punac i zet, obitelj se bori s različitim poteškoćama, kako se otac koji je povučen i samozatajan ustvari nosio sa svim problemima koji su zadesili ovo obitelj?
Mislim da se moj lik najviše pokazao kroz sam pogled koji sam uputio prilikom tuče između kćerke i sina, tim pogledom je lik oca pokazao da mu je zapravo dosta svega, da mu se sve smučilo, da je ogorčen i bespomoćan bilo što reći ili uraditi. Kad smo radili na samoj predstavi, redatelj mi u tom trenutku govori da izađem na scenu i da se nakon nekoliko sekundi vratim u svoju sobu, nije mi bilo jasno zbog čega je to bitno, a ustvari je u tih par sekundi i u tom pogledu sve rečeno.
Puno toga govori i dijalog pri kraju predstavu između vas i supruge?
Da, mi se oboje tu pitamo gdje smo se izgubili, gdje je nestala ljubav, nježnost, intimna i sve ono što smo gradili u zajedničkom životu, ali nažalost to je današnja realnost i realnost naših mladih, koji baš i nemaju izbora.
Hoćete reći da mladi nemaju svijetlu budućnost?
Nažalost kod nas u Splitu, ali i u cijeloj Dalmaciji je strašna situacija iz godine u godinu kada je u pitanju egzistencija i budućnost mladih koji tamo žive, osuđeni su biti robovi, konobari, spremačice, u ovoj predstavi se govori o nekim cijenama stanova, a danas su te cijene i duplo veće i nemoguće je da mladi bračni par uspije se odvojiti i započeti samostalan i normalan život. Prema nekim istraživanjima 85 posto ljudi rođenih u Splitu ne odlaze na Rivu, a Riva je svjetski poznata, ali to govori samo o činjenici da je ljudima tamo dozlogrdilo i da je domaćim ljudima skoro pa nemoguće živjeti na moru i na turistički poznatim mjestima, jer su cijene previsoke, kako za vrijeme sezone, tako nažalost i tijekom ostatka godine.
Nekada su tri generacije normalno funkcionirale u zajednici, svi su radili i doprinosili, danas je to skoro pa nezamislivo. Zašto?
Drugačiji su standardi, puno se toga promijenilo, žao mi je vas mladih ljudi, ja ću za par godina u mirovinu i dobro, živio sam u nekom boljem vremenu, ali mladi danas nemaju perspektivnu budućnost, jer svjedoci smo da nigdje u svijetu nije sigurno.
U predstavi se dio scena prenosi na platnu putem video produkcije. Kako se snalazite u tome i kakvi su utisci publike na takve izvedbe?
Iskreno, mi ne obraćamo na to previše pozornosti, usredotočeni smo na naše uloge iako tijekom proba znamo u točno kojem trenutku se nalazi koja scena i na platnu, te znamo kako se trebamo ponašati i na koji način odigrati kada je kamera usmjerena na nas. A što se tiče publike, mislim da su dobro to prihvatili jer ne viđa se to baš prečesto. Sjećam se jednog komentara kada smo u Srbiji nastupali, gdje je čovjek rekao da se u predstavi prikazuju neki „životići“, tamo nekih ljudi, kroz koju većina prolazi, ali ipak da ga je zakovala i uzela mu svu pažnju.
Kroz predstavu se provlači i zagađenje, požari, neispravna voda, droga, je li to današnja stvarnost?
To su bili neki naši problemi, prije par godina, ovo što se danas događa, ratovi na sve strane, razni virusi i bolesti, mislim da više nikoga nije briga za zagađeni zrak, za neispravnu vodu, pa ni za drogu pored toliko ratova i problema u svijetu. Nisam inače pesimista, ali zaista ne vidim izlaz iz ovog ludila, i ne vidim svijetlu budućnost za mlade naraštaje, da imaju mogućnost najbolje bi bilo da promjene cijelu planetu. Ja to zaista mislim.
Ima li ova predstava neku poruku mladima?
Ne znam za predstavu, ali moja poruka svim mladima je da ipak ne gube nadu, da budu optimistični, da se bore da ovo mjesto postanje bolje i sigurnije i onda moraju doći i bolji dani.
Piše: Gorana Antić
Foto: Dragan Deanović