Mladi svestrani glumac Roko Sikavica odigrao je ulogu Luke u predstavi „55 kvadrata“ Hrvatskog narodnog kazališta Split. Za ovu ulogu već je dobio nagradu za najboljeg mladog glumca.
Publika u Brčkom imala je privilegiju na sceni pogledati zanimljivu glumačku postavu koja je na poseban način iznijela komad 55 kvadrata. Mladi Roko Sikavica odlično se snašao u dodijeljenoj ulozi. S obzirom na uspjeh koji je sa ovom ulogom postigao, nameće se i pitanje koliko je Sikavici važna ova uloga.
“Nagradu sam dobio na Festivalu Malih scena u Rijeci. Žiri je bio u internacionalnoj formi, iz Slovenije, Beograda, Sarajeva, tako da mi potvrda ljudi iz struke veoma znači. To je velika čast jer lijepo je dobiti priznanje da je nešto dobro napravljeno.”
Uloga Luke odraz je vlastitog pristupa u procesu kreiranja. Odakle ste crpili inspiraciju i postoji li nešto što ste naučili o sebi igrajući ovu ulogu?
“Interesantno je da inače živim u Zagrebu. Kada sam dobio poziv od Ivana Plazibata vratio sam se nazad u Split, odakle sam rodom, te sam sa 28 godina ponovo živio sa roditeljima. Dakle, deset godina više nego što ima Luka u ovoj predstavi. Amerikanci bi rekli da je to bio potpuni method acting jer sam i na sceni živio sličnu situaciju kao i doma. Kada se osamostalite, pa se nakon deset godina vratite, shvatite da niste ništa odrasli, nego ste i dalje dijete svojih roditelja. Tu sam dakle crpio inspiraciju, iz svakodnevnih situacija koje se događaju u obitelji, koje su na sceni sitne ali kako imamo kameru one pojačavaju dojam tih svakodnevnih sitnih detalja i to daje ovoj predstavi neku životnost.”
Predstava 55 kvadrata pobrala je do sada pozitivne kritike. Postavljena je na zanimljiv način tako da gledatelj, osim klasične glume na sceni, ima mogućnost da dodatno prati i razumije radnju i osjećaje likova putem kamere koja je neprestano prisutna. Sve djeluje tako živo, intimno… Kada bi Vas neko pitao zašto da pogleda predstavu 55 kvadrata što biste mu odgovorili?
“Radnja je smještena u lokalnu zajednicu Split, ali nije to tako autohtono splitski, to su stvari koje se inače događaju. Vidite jednu obitelj koja je u skučenom kavezu, malom stanu, gdje nemaju mjesta za spavanje, gdje se dešavaju neke stvari izazvane pošastima kao što su šporka voda, dolazak turista, gubljenje identiteta… Kada mi ljudi priđu nakon predstave kažu mi da su imali osjećaj da su gledali život, prepoznavali su se. Nisu doživjeli nikakve velike emocije ali ih je dodirnula ta svakodnevnica. U ovoj predstavi ništa se ne puca, nemamo velike dramske odskoke ali upravo to čega nema, što nije naglašeno, ljude asocira na njihov život. To ih zapravo najviše emotivno dirne. E upravo radi toga treba pogledati ovu predstavu.”
Glumačku karijeru gradite i u kazalištu, ali i u filmovima i serijama. Koliko je sve to zahtjevno, šta je za Vas kao glumca izazovnije?
“Ja ovaj posao volim i ništa od toga mi nije zahtjevno. Volim raditi sa ljudima, pogotovo kada su svi talentirani kao što su bili na ovom projektu. Onda je to stvarno lagano. Što se razlike tiče, gluma je svuda ista samo se koristite različitim alatima. Glumu pospješuje okolina. Drago mi je raditi sa dobrim i talentiranim suradnicima jer onda i mene čine boljim.”
U ovom trenutku žalim što ovo nije video intervju, jer bi se onda mogao vidjeti Vaš izraz lica dok pričate o glumi. A on kaže “ja volim glumu, ja zaista volim ovo što radim”. Odakle crpite tu ljubav, šta je ono što Vas je motivisalo da se počnete baviti glumom?
“Zapravo se to dogodilo prilično slučajno. Moji roditelji su uvijek htjeli da imam neke vanškolske aktivnosti da ne bih previše bio na ulici. Zato me otac sa šest godina odveo na dramske radionice u Gradskom kazalištu mladih. Tada nisam znao ni čitati ni pisati. Tamo je bila glumica Jolanda Tudor koja inače nije primala djecu mog uzrasta, nego malo starije. Ali iz nekog razloga je pristala i ja sam ostao tamo četrnaest godina. Poslije toga sam dobio priliku glumiti u nekim serijama, upisao sam Akademiju i to je to. Znate, kad se nešto ugradi od malih nogu onda ta ljubav egzistira. “
Već smo spomenuli da glumite i u kazalištu ali i u filmovima i serijama. Imali ste priliku sarađivati i sa iskusnijim, starijim kolegama, poput Mikija Manojlovića. Koliko je bitno za mladog glumca da ima doticaj sa glumačkim imenima koja su ipak obilježila jednu epohu?
“Meni je uvijek zanimljivo gledati taj intergeneracijski sudar. Drugačija su mišljenja ljudi koji su stariji od vas, vaše generacije pa i onih mlađih. Ja volim raditi sa svim ljudima jer ne dam da me vrijeme pregazi. Od starijih volim učiti kako je bilo prije, ali volim vidjeti i šta donose mlađi od mene. A zamislite kada radite sa jednom zvijezdom koju gledate od malena i znate citate njegovih replika. Miki je divan kolega i otvoren partner na setu. On vas čini sebi ravnim. Film na kojem smo radili za mene je bio kao magijski događaj. Sve mi se dogodilo u nekoj magli. Naravno, bili smo sretni jer je film pobrao različite nagrade po festivalima u inozemstvu. Jednostavno, dogodila se magija.”
Vi ste glumac koji ima potencijal da ostvari veliku glumačku karijeru. Postoji li neka uloga koju potajno priželjkujete, koju biste željeli igrati?
“Iskreno, ne razmišljam često o tome. Kada dobijem tekst u ruke svjestan sam da scenario može biti ili dobar ili loš. Ali nakon što ga pročitam želim znati s kim bih radio, ko će nas voditi i ko će mi biti partner. Tek onda tu ulogu želim. Ako to ne postoji, onda to radim zbog novca ili nečeg drugog ali je definitivno manje zadovoljstvo. Teško mi je sada izdvojiti neku ulogu koju želim glumiti. Ja sam freelancer, tako da sam otvoren prema različitim opcijama.”
Piše: Alma Kajević
Foto: Dragan Deanović