Bosansko narodno pozorište Zenica je pred brčansku publiku donijelo zanimljivu tragikomediju koja ponajbolje oslikava realnost i budućnost neoliberalnog kapitalizma u koje se naše društvo pretvara. Gospodin B. je poklonik kapitalizma i ludo vjeruje u teoriju tržišne utakmice što ga dovodi na kraju do ludila i smrti dok ga slučajni prolaznici danima ravnodušno gledaju kako nepokretan i bolestan leži na cesti. Ironija svega, jeste što se on čudi tome, a ne uviđa da je upravo to takvo društvo za koje je on živio.
Nakon odigrane predstave, razgovarali smo sa glumcem Zlatanom Školjićem koji tumači nekoliko uloga u predstavi.
Kakav je Vaš utisak nakon predstave, kako je to izgledalo sa scene ka publici?
Ovo mi je već osmi ili deveti put da sam u Brčkom, a na ovu predstavu publika uvijek reaguje drugačije, večeras je ovo nekako bilo čudno. Mi inače kad igramo ovaj komad publika to doživi kao crnu komediju, međutim, na brčansku publiku je predstava djelovala kao realna tragedija, što je zasigurno vrijednost ove predstave jer ona priča ipak o ozbiljnom problemu, o neoliberalnom kapitalizmu koji nas tek čeka, a u Češkoj je prisutan već dugi niz godina i koji nama iz ove države djeluje kao savršen i dobar, a čini mi se, kroz ovaj test, da se zaključuje da on nije ništa bolji od ovoga što trenutno živimo. Tako da reakcija publike i jeste pomalo očekivana, jer negdje predstavu publika doživi kao komediju, a negdje kao tragediju.
Kažete da i nas ovo čeka u budućnosti, da li vidimo da smo mi na putu da postanemo Gospodin B.?
Da li vidimo, to je teško pitanje ali mislim da svaki čovjek osjeća šta mu radi ovaj sistem, svako ko uđe u neke zrelije godine je prinuđen da uzme kredit i samim tim počinje da shvata da je Gospodin B. i da nije slobodan, da nema više mogućnosti da samo tako napusti život koji živi i to je ono moderno ropstvo kojeg smo mi svjesni i na koji se navikavamo. Nekome on nije toliki problem, a nekoga dovodi do propasti kao što je dovelo Gospodina B.
Ni u jednom momentu predstava energijom ne pada, odakle crpite toliko energije?
Ja sam deset godina dio BNP Zenica i moram kazati da sam dio jednog od najboljih ansambala u Bosni i Hercegovini i zato smo dobili više nagrada, potvrda i usmenih potvrda koje su nam možda i važnije od same nagrade. Ono što ovaj ansambl krasi i zašto kažem da je najbolji, nije da smo najbolji glumci, talenat se ne može mjeriti, nego smo porodica i odatle mi crpimo energiju i jako smo vezani, kako poslovno tako i privatno i to je nešto što prenosimo na scenu i igramo kao braća i sestre.
Imali ste minimalnu scenografiju, ali je sve u globalu djelovalo tako bogato…
Otkako sam profesionalni glumac, stalno nailazim na jednu sentencu, a to je: „Nemamo para“ i tako svaki projekt koji sam krenuo je krenuo sam tom rečenicom. Zato sad mi odavno ne radimo predstave koje se mijenjaju, neke velike skupe scenografije i to nije toliko ni loše jer pratimo evropski i svjetski teatar. Sve predstave su nam s minimalnom scenografijom i kostimografijom.
Vi iskreno igrate i donosite energiju pred publiku bez da „šminkate“ predstavu efektima, kazujete suštinu.
Slažem se, kad je glumac prisiljen da se snalazi s minimalnim sredstvima onda dolazi do izražaja suština, a suština teatra i jest kazivanje nečega. Želimo da se vratimo suštinskom pričanju i kazivanju priče i pokušavanju da prebacimo priču preko rampe i tada teatar živi s publikom.
Uspijevate li biti korektivni faktor kroz vaše predstave?
Floskula koju svi koriste, a mislim da je tačna, jeste da ako jedna osoba u publici promijeni način razmišljanja na bolje, to je veliki uspjeh. Naš posao je nezahvalan, sizifovski posao u kome se stalno susrećemo s istim problemima, društvenim, i teatar se trudi da osvijesti ljude na neki način, a ono što posebno volim u teatru je da sebe poboljšavam i mislim da kada želite nešto da promijenite trebate krenuti od sebe. Tako da kako mijenjam sebe kroz teatar primjećujem da i publika s kojom sam u kontaktu počinje također da razmišlja na sličan način.
Imate li poruku za kraj?
Želim da se zahvalim svim organizatorima ovog festivala na koji dolazim jako dugo i uvijek nam je drago doći. Drago mi je da ovaj festival postoji i da postoji u Brčkom. Vidi se da se svi ljudi koji ga čine se jako trude da održe taj festival iako je jako teško. Želim se zahvaliti i publici koje nikad ne manjka i koja nas nekako uvijek toplo dočeka.
Piše: Kristian Bilić
Foto: Dragan Deanović