Glumac Siniša Vidović u predstavi “Tri dana ili Uspon i pad gospodina B.” Bosanskog narodnog pozorišta Zenica odigrao je četiri uloge Tomy, Klinac 2, Pavel i policajac.
Pad glavnog glumca, odlazak iz krajnosti u krajnost, kako ste sve ove uloge iznijeli na sceni i kako ste sve uspjeli i doživjeli?
Prvo što želim reći jeste da je sam tekst vrlo aktualan, kada je u pitanju glavni lik, i mi smo se dugo vremena pitali da li on pada ili možda raste, jer je tekst tako napisan da se zapitaš zaslužuje li on to zaista nakon svega. Da, on završava u paklu na kraju, ali postavlja se pitanje da li ga taj njegov put osvještava i spoznaje li neke stvari koje imaju prave vrijednosti u životu ili ga sve to dovodi do toga da se vrti u krug, da se sve odvija isto i da će nakon njega opet to netko naslijediti i nastaviti tim putem. Hoću da kažem, tekst je napisan tako da pruža bezbroj varijanti i dosta je kompleksan. Kada su u pitanju moji likovi bilo ih je koji su samo bili tu kao neka skica lika, dok su neki imali više prostora, ali je svaki imao neki svoj problem. S obzirom na to da je sve jako dobro napisano i izrežirano, svaki lik je olakšan kroz momente komedije, jer je na taj način i nama glumcima i samoj publici jednostavnije podnijeti ovakve životne situacije. Ono što se na kraju postavlja kao pitanje i nama kao društvu, ali i kao pojedincu, idemo li u pravom smjeru?
U prvoj sceni kada Vi dolazite na radno mjesto glavnog glumca, može se osjetiti bezdušnost i bezosjećajnosti, dok se u drugoj ulozi zapravo tek upoznajete s njim i postajete dio zajednice u najtežim trenutcima. Ono što je zanimljivo jeste da ste u svim tim teškim događajima nešto učili i stalno ste nešto zapisivali?
Mi smo imali sreću da pričamo i sa samim piscem ovog djela, tako da je i sam Pavel koji je dio beskućnika i koji je na ulici, ustvari tu od ranih godina i on je u predstavi sav pogubljen i kada se pojavi glavni lik gleda ga kao slamku spasa, te mu se vraća neka nada da će se uspjeti maknuti s ulice. Smatrao je da će nešto novo naučiti kroz taj univerzitet i kroz situacije kroz koje prolaze, ali ipak uz sva nadanja završe kako su završili.
Koliko ova predstava zapravo prenosi sliku realnosti u kojoj se današnje društvo nalazi?
Kada sam pročitao sam tekst, rekao sam hvala Bogu da ćemo raditi nešto što govori o našim problemima s kojima se svakodnevno susrećemo, jer često su predstave bez nekih pravih problema, a ovo je baš ono što se danas događa u cijelom svijetu, u sadašnjosti, govori o empatiji, o bezosjećajnosti, o prijateljstvu i ljubavi i sve te teme se provlače kroz ovu predstavu i publika zaista šalje jako dobre povratne informacije.
U predstavi se nalazite i kao beskućnik, a zatim i kao policajac. Kakav je pogled s jedne, a kakav s druge strane?
Svakom glumcu je uvijek zanimljivije što više mogućnosti i što više raznovrsnijih uloga, ne volim kada je sve monotono, nego baš kao u ovoj predstavi imamo širok raskorak među likovima i to daje jednu ljepotu i zaigranost. Meni su ovakve predstave u kojima imam više uloga i to uloga koje se u potpunosti razlikuju vrlo zanimljive, iako su neke uloge ovdje kao skice, trudim se da svakom liku pružim najbolje od sebe i na taj način zaokružim cijelu priču.
Koja je na kraju neka poruka ove predstave?
Mi smo kao društvo zakazali do te mjere da nemamo empatije ni prema kome, nemamo zdravog razuma, ali ipak te neke stvari kod nas, hvala Bogu, nisu još uvijek u velikoj mjeri uzele maha. Međutim, imam osjećaj da polako idemo prema tome da postanemo bezosjećajno društvo, u kojem svaki pojedinac gleda samo na sebe i da je samo njemu dobro, novac je danas taj koji diktira sve i nekako se bojim za našu budućnost, ali nadam se da ćemo i kroz ovakve predstave doći pameti i shvatiti što u biti želimo od života, je li to materijalno, je li potrebno novu peć mijenjati svakih sedam dana. Strašne su stvari oko nas koje nam se svakodnevno nameću i treba se čovjek vratiti svojim izvornim vrijednostima koje ga čine zdravijima i sretnijima.
Piše: Gorana Antić
Foto: Dragan Deanović