Zadnjih godina ponovno smo svjedoci nimalo nježnog bujanja mržnje. Kao da dolazi novi val netolerancije, ideološke zaslijepljenosti, fanatizma. I ne samo na ovim prostorima. Netrpeljivosti između pripadnika različitih nacija, starosjedilaca i doseljenika … zapanjujućom se brzinom širi Europom. Kako je kod nas od zadnjeg plesa smrti prošlo tek dvadesetak godina, ovo što se događa opasno poremećuje pedesetogodišnji ciklus krvavih nevolja na koji nas je historija navikla. Britka, kratka, oštroumna i pomalo cinična analiza društva i vremena u kojem živimo, ne samo mi na ovim prostorima, autor je Rajko Grlić, temelj je i izvor nastanka predstave „Ustav Republike Hrvatske“, spisateljskog tandema Rajko Grlić i Ante Tomić, praizvedene u Satiričkom kazalištu „Kerempuh“ u Zagrebu krajem veljače ove godine a odigrane, u natjecateljskom programu, šeste večeri brčanskih pozorišnih / kazališnih Susreta.
Režiju potpisuje Vinko Brešan, adaptaciju i dramaturgiju Željka Udovičić Pleština, kostimografiju Doris Kristić, a scenografiju Dragutin Broz, sve su to gotovo stalni suradnici te zagrebačke kazališne kuće, a u glavnim rolama gledamo Borka Perića, Nikšu Butijera i Anu Maras Harmander. O tome što to oni igraju, o licima koja nam donose i u koja se preobražavaju, na filmu ili u teatru, sasvim svejedno, Ante Tomić kaže: „U samo tri lica, dva muškarca i jednoj ženi, u dva zagrebačka stana, u klaustrofobičnom malom prostoru, gotovo bez eksterijera, sabili smo jednu zlu političku priču, gdje su svi, na određeni način, dio nekakve manjinske skupine, a svejedno se mrze. Skoro se nagonski, životinjski, ne podnose.
„Ta mržnja, ta nesnošljivost i nemogućnost da se uspostavi bilo koji vid komunikacije između dva ključna, antagonistička lika gotovo je materijalno opipljiva, vi to osjećate čim se oni pojave na sceni, tu suživota nema – barem je tako u nešto više od prve polovine predstave, sve do prijelomnog momenta – napada na jednoga od njih, njegovog ozljeđivanja, nakon čega počinje otopljavanje, približavanje i pripitomljavanje, da bi sve završilo sretnim krajem i pokazalo se da je zajednički život i poštovanje i među najrazličitijim segmentima društva moguće, poželjno, potrebno i jedino stvarno opravdano. A sve ono o čemu predstava, u svojih 100 minuta scenskog života, zorno svjedoči, i nije drugo do zrcalo naše stvarnosti: napeti odnosi između pojedinih Hrvata i Srba, stereotipi i klišeji lažnih i falsificiranih historijskih činjenica i događaja, problemi s uklapanjem gay populacije u ostatak društva, religiozna netrpeljivost, ustaštvo, fašizam, nasilje – sve ono što, nažalost, svakodnevno doživljavamo tu, odmah pokraj nas.
Visprena je zamisao čitavu tu blistavu, na momente mračnu i tešku, ali zato ništa manje poetsku i lirsku kazališnu storiju zaogrnuti plaštom Ustava, najvišeg pravnog dokumenta jedne zemlje, uplesti u nju tumačenja njegovih odredbi, posebno onih o ravnopravnosti i jednakosti svih ljudi, o slobodi vjeroispovijesti i mišljenja, o apsolutnoj zabrani pozivanja bilo koga na rat, mržnju i netrpeljivost – sve te odredbe, sjajno napisane, pametnim redateljskim rješenjima i odličnom glumačkom igrom jasno pokazuju kako je mali korak potrebno učiniti kako bi se one izvitoperile, zanijekale same svoj smisao i preobrazile se u svoju suprotnost – ono što živimo, nažalost, često je miljama daleko od onoga što je zamišljeno i propisano ustavnom normom. Teatar je jedno od rijetkih mjesta gdje nam je omogućeno spoznati zašto je tomu tako i što nas spriječava da takvim „zlim pričama“ jedno
Piše: Mladen Bićanić