Mladi danas u Hrvatskoj očigledno na drugačiji način gledaju na društvenu zbilju i na LGBT populaciju. Kada ste prihvatili ulogu, da li ste razmišljali da ćete morati reći da svako ima pravo da bude što hoće?
Ulozi sam prišao uz poznati materijal iz okruženja. Danas se sve više i više mladih izjašnjava kao gej. To na neki način postaje prihvatljivo, i sigurno je da se o tome treba govoriti na normalan način i trebaju se prikazivati ovakvi komadi. Naša generacija nosi teret naših djedova i očeva. Mi koji nismo bili u ratu i nismo proživjeli rat i dalje u sebi nosimo osjećaj da je to tabu, zato o tome moramo da pričamo. Konkretno u mojoj ulozi učenika Stazića pokušavam izbjeći patetiku i na taj način sam i gradio taj skromni lik.
Još uvijek je na ovim prostorima hrabro postaviti ovakvu predstavu?
Slažem se da je hrabro, i bili smo svjesni toga dok smo je radili. Svako od nas zna da svaka uloga koju igra nosi bitan dio, tako i ove naše sporedne uloge, ali ipak nešto dajemo predstavi i bitan su kotač cijele priče. Znali smo da ćemo naići na razne kritike i pozitivne i negativne.
Vaša uloga učenika je važna karika u građenju priče. Od čega ste krenuli kada ste počeli da stvarate Stazića?
Ovo mi je jedna od prvih uloga u kazalištu, i kada si mlad zna se da ćeš započeti sa sporednim ulogama. To me nije nimalo opteretilo jer sam znao svoj zadatak. Pomogli su mi i starije kolege, redatelj i cijeli autorski tim. Kada sam počeo da gradim svoj lik tražio sam motivaciju kroz osnovni problem koji on nosi u sebi, a to je da se ne može izjasniti kao gej. Stazić je pozitivan lik. On sve to radi da bi pomogao sebi, a i drugima. Zapravo njegov problem je kako da to saopšti nekome ko nije njegova generacija. Onda je saznao da je i profesor iste orjentacije. Mladi u okviru generacije o tome govore otvorenije, ali je, kao i u ovoj predstavi, problem nastupa u komunikaciji sa starijima i roditeljima.
Kako je predstava prihvaćena u Hrvatskoj, posebno zbog toga što dotiče nekoliko tema koje su često predmet žustrih javnih rasprava: gej populacija, ustaštvo, položaj Srba u Hrvatskoj? Da li je hrabrost početi na drugi način govoriti o tim temama?
Film i predstava su prihvaćeni vrlo dobro, ali to je manje važno, važnije je da se dobra poruka prenese i u Hrvatskoj pa i šire. Reakcije su u principu svugdje slične, a nama je cilj da ima reakcija i da se otvorenije govori o temama koje su otvorene i kroz predstavu i film.
Razgovarala: Miljana Đurđević