Predstavom „Moj sin malo sporije hoda“ autora Ivora Martinića, u režiji Ivana Plazibata i u izvedbi Sarajevskog ratnog teatra SARTR, otvoreni su ovogodišnji 40. Internacionalni teatarski susreti Brčko distrikta BiH. Susrete je svečano otvorio predsjednik Skupštine Brčko distrikta BiH Siniša Milić.
Drugog dana Internacionalnih teatarskih susreta, održana je konferencija za novinare u povodu izvođenja prve festivalske predstave na kojoj je Goran Damjanac, selektor ovogodišnjih Susreta koji je govoreći o selekciji predstava istakao da ona uglavnom tretira klasični tekst, sa dva izuzetka, odnosno savremeni tekst, što je upravo i slučaj sa tekstom Ivora Martinića u ovoj predstavi, koji je već nagrađivan i postavljan u više država.
„Ova predstava je vrijedna na više nivoa. Tekst sam po sebi je tematski i tretira savremene probleme, a režija je vrlo nepretenciozna, minimalistička u smislu izbora pozorišnih sredstava. Ova predstava bi mogla da funkcioniše i pod dnevnim svjetlom, odnosno glumačka igra je najveća vrijednost ove predstave. Tada publika dobija autentičnu emociju sa kojom može da se poistovjeti, odnosno u ovom izvođenju sa scene se dobija set raznolikih emocija gdje se odlazi od melodrame i u dobroj mjeri ulazi u žanr tragikomedije što je žanr naše savremenosti“, pojasnio je Damjanac.
Na konferenciji su prisustvovali i protagonisti predstave Jasna Diklić, Enes Kozličić i Sead Pandur.
Jasna Diklić, govoreći o tome kako je tekao proces nastajanja predstave i o svojoj ulozi dementne bake Ane istakla je da prvi put ima identifikaciju sa likom, odnosno da često ne zna je li baka ona, ili ona baka, te da joj se dešavaju podvojene emocije koje su slične.
Naglašava da Anin život u realnosti nije tako tragičan kako ga ljudi oko nas vide izvana, već da ona ima svoj paralelan svijet i da može, odnosno dementne i osobe koje dožive zaborav, ipak mogu da žive sa svojim potrebama i željama.
Nepokretnog sina Branka utjelovio je Enes Kozličić, koji je ovom prilikom kazao da je kroz svoje prvo istraživanje pripremajući se za ovu ulogu shvatio da se društvo ne bavi previše temama i problemima osoba sa poteškoćama.
„Specifično je da je u ovom tekstu Branko nekako najzreliji u smislu prihvatanja tog njegovog stanja. I najdraže od svega mi je to što ga Ivor nije opisao kao nekoga ko pati. Ti ljudi se najbrže pomire sa situacijom i činjenicom poteškoće koje imaju“, dodao je Kozličić.
Glumac Sead Pandur koji je glumio Mihaela, istakao je da je najteže igrati nešto što je najjednostavnije i tu je težina ovog komada, kao i činjenica da je u ovoj predstavi svaki lik glavni lik za sebe.
Pojasnio je da je nakon prvog čitanja teksta smatrao, kao i ostali glumci, pa i sam režiser, da će predstavu biti lako uraditi. Međutim, nakon ponovnog čitanja, i svakog narednog, otkrivali su se novi slojevi teksta jer Ivor je, kako je rekao, napravio sjajan splet prebogatih odnosa likova nama svima bliskih.
Dramaturg Jelena Paligorić Sinkević iz Beograda kazala je da je sa dramaturškog aspekta ovo tekst gdje se jako dobro napisalo o čemu se ćuti.
„Čini mi se da je to i najteže kao što je u glumačkoj igri najteže biti jednostavan. Najteže je napisati sve te unutrašnje svetove koji se dešavaju u likovima pre nego što oni izađu na scenu. I ovde je to urađeno maestralno kroz vrlo poetičnu jezičku igru. I da istaknem, ova predstava neguje publiku što je užasno važno“, pojasnila je Paligorić Sinkević.
Selektor ovogodišnjih Susreta Goran Damjanac, dodao je i to da je dominantna tema u posljednje dvije pozorišne sezone jeste ta, da tretira posljedice koji mali čovjek trpi u tranziciji.
„Ako bih stavljao neki podnaslov i da nije jubilej, onda bi svakako u motu ovogodišnjih Susreta morale da budu riječi tranzicija i klasika. Međutim, na moju radost, nisam mogao da odolim, a da moto Susreta ne nazovem Prvih 50 godina“, dodao je Damjanac.
Piše: Sanita Jerković Ibrahimović
Foto: Dragan Deanović