U predstavi „Moj sin samo malo sporije hoda“ Jasenko Pašić glumi oca Roberta
Jasenko Pašić rođen je u Sarajevu 11.12.1983. godine. Nakon gimnazije Dobrinja, upisuje Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje diplomira 2007. godine. Od 2008. godine postaje stalni član ansambla Sarajevskog ratnog teatra, gdje ostvaruje i prvu ulogu, Enkija u „Mousefuckers“-ima Almira Imširevića, u režiji Faruka Lončarevića.
Ovo je predstava kroz koju se provlače tri generacije žena, puno emocija u obitelji u samo jednom danu. Koliko je bilo teško prenijeti svu tu emociju na publiku?
Moram priznati da je ovo jedna od rijetkih predstava gdje to nije bio ni najmanji problem, Ivor je napisao sjajan tekst, gdje je fokus stavljen na ženu, odnosno na koji način se žena bori s mnogobrojnim problemima i čini mi se da je s te strane tekst univerzalan. Muški likovi u predstavi su tu, da ne budem pogrešno shvaćen, uglavnom da smetaju, jer bi se žene lakše izborile da nema u ovakvim situacijama muškaraca. Cijela glumačka postava se stopila sa samim tekstom i tekst je prošao kroz nas, a na nama je bilo samo da ispričamo još jednu priču.
Majka se u predstavi ne može pomiriti s tim da joj je sin u kolicima. Kako Robert proživljava činjenicu da mu sin ne može hodati?
Robert je to odmah prihvatio i pustio da se stvari odvijaju svojim tijekom, da život ide dalje, ali je i on s tim ipak prestao živjeti i prestao je biti od ikakve pomoći, te kao da prestaje da živi u toj obitelji i pretvara se u stvar koja se samo nalazi u toj kući. Uglavnom pokušava izbjeći bilo kakve rasprave na tu temu, i ako one počnu on odlazi u šetnju, što je sasvim prirodna reakcija na ono što mu se događa u životu, a to je da mu je dijete u kolicima. Ja osobno, kada sam pokušao sebe staviti u tu situaciju, da je moje dijete bolesno, nisam nikada uspio to provući kroz sebe i ne znam kako bi se u takvoj situaciji ponio. Tako da se nisam uspio nikako poistovjetiti s ulogom koju glumim, nego sam samo ispričao Robertovu priču.
Nekako mi djeluje sve usporeno, ali ipak s puno raspleta…
Da, upravo tako. Kada smo radili na predstavi, redatelj nam je rekao da ćemo dati publici vremena da prožive svaku ulogu, jer kao što smo vidjeli tri generacije su u pitanju i svaka se bori na svoj način rješavajući problem koji ju muči, ili ga izbjegava riješiti.
Predstava je dosta teška, samim tim jer je mlad čovjek završio u kolicima…
Da, nažalost živimo u državi, i ne samo u našoj nego i u regiji u kojoj su uvjeti za osobe u kolicima apsolutno neprihvatljive, od svakodnevnih obveza, od odlaska u trgovinu, općinu po neki dokument, do taxija i autobusa. Zato je ova predstava vrlo važna i prenosi jednu snažnu poruku, a onda dolazimo i do starih osoba koji imaju demenciju i koji su također prepušteni sami sebi, a tu je i mlada djevojka koja zbog majčinih prevelikih problema, isto prepuštena sama sebi. Čini mi se da svatko tko pogleda ovu predstavu može sebe pronaći u nekoj situaciji ili mu je poznata situacija od nekog njemu bliskog.
Kada su u pitanju djeca s teškoćama u razvoju, posljednjih godina sve je više djece koja imaju nekih tjelesnih ili mentalnih smetnji, trebalo bi više pažnje posvetiti njima?
Mislim da ih nije više, nego da su obrazovni sustavi počeli bolje raditi, te su ih kroz inkluzivnu nastavu uključili u škole, pa iz tog razloga imamo osjećaj da ih je više. Oni su do skora bili isključeni iz društva, nisu imali obrazovanje, jer je tako bilo lakše, ali evo počele su se škole uključivati, ali treba li bi svi kao društvo više raditi na poboljšanju života osoba s invaliditetom i omogućiti im slobodno i sigurno kretanje.
Piše: Gorana Antić
Foto: Dragan Deanović