Otvaranje ovogodišnjih susreta započelo je dramom Moj sin malo sporije hoda u kojoj porodični odnosi bivaju narušeni pojavom bolesti.
Kroz odnos majke i sina koji boluje od neimenovane bolesti, te završava u invalidskim kolicima, fokus ove drame predstavlja kompliciranost porodičnih odnosa. Brankova bolest aktivira i stavlja u prvi plan slabost njegovih najbližih, zbog čega, između ostalog, dolazi do izražaja njihov egoizam, samoobmanjivanje i nemogućnost prihvatanja drugog i drugačijeg.
Ustvari, jedino Branko je taj koji vidljivo ima bolest, međutim, predstava pokazuje da je Branko najzdraviji, a da društvo oko njega jeste bolesno.
Razgovarali smo sa Džanom Džanić, mladom bh. glumicom koja tumači lik Sare. Rođena je 28.04.1987.godine u Tuzli. Studij Glume je diplomirala 2011. godine na Akademiji dramskih umjetnosti Tuzla u klasi profesorice Selme Alispahić.
Članica glumačkog ansambla Sarajevskog ratnog teatra SARTR postaje januara 2020.godine. Profesionalno glumačko iskustvo stiče surađujući sa različitim ansamblima širom zemlje i regije.
Učestvovala je na brojnim internacionalnim teatarskim festivalima i dobitnica je nekoliko individualnih glumačkih nagrada. U Brčkom je osvojila dvije nagrade i to za najbolju mladu glumicu na 29. i 30. Susretima pozorišta/kazališta u Brčkom.
Sara je jedina koja Branka prihvata i koja glasno kaže da ga voli. Prihvata njegovu bolest dok je svi zanemaruju. Dok svi žale Branka, liječe svoje bolesti preko njega, Sara uporno ponavlja „Branko volim te“.
Kakvi su prvi dojmovi nakon predstave koja je otvorila ovogodišnje Susrete u Brčkom?
Publika divna kao i uvijek, Brčko mi je uvijek neki fini svijet, vaspitani, nećeš ovdje doživjeti neke neugodne situacije, neka ludila, ne, ovdje je publika uvijek pristojna i postoji jedan fin ukus. Sve u svemu, fino kao i uvijek kod vas u Brčkom.
Sama predstava je kompleksna, ali i važna tema, kako ju je igrati?
Ovo je priča, kad kažu one male ljudske priče, ovo je baš ta mala ljudska priča. Specifična je po tome što priča priču o jednoj porodici koja ima bolesnog sina. Onda kada imate tu bolest i tu vrstu specifičnosti u kući, to podrazumijeva jedan drugačiji način života i radosti koje se nalaze i vade iz nekih drugih ladica. Ko ima, nažalost, takva iskustva, zna o čemu govorim. To su porodice koje su imale regale pune knjiga, koje su vrednovale istinske ljudske vrijednosti. Koje su kupovale komplete Dostojevskog na rate, e to su te porodice.
Kako je nastao ovaj tekst?
Priča je o prihvatanju, sam pisac je napisao ovaj tekst za neki konkurs na temu prihvatanja i mi smo htjeli sve ono što je drugačije, ljudi koji su rođeni drugačiji, spletom okolnosti tokom svog života postali drugačiji od većine, da ih slavimo i da im damo važnosti i ukažemo da oni imaju izuzetne ljudske kvalitete.
Vaš lik, Sara, neko ko razbija sivilo i negativu energiju, kako je igrati Saru?
Ja sam se trudila da ta djevojka bude prosto zaljubljena u Branka i da bude jedna vesela mlada žena koja prihvata život takav kakav jeste, prijatelje gleda kroz njihove osobine a ne kroz fizički izgled. Mislim da je važno konstantno opominjati ljude.
Svaki lik ima rečenicu koju stalno ponavlja, kod Sare je to „volim te“…
Zanimljivo da si to primijetio, to je to njeno, ona je sva od ljubavi, zaljubljena, za ljubav, sav lik Sare i jeste ljubav, pogotovo tamo gdje je nema.
Piše: Kristijan Bilić
Foto: Dragan Deanović