Intervju sa glumicom Majom Salkić
“Moj sin samo malo sporije hoda je značajna predstava koja govori o malim ljudima i njihovim nesrećama, a generalna poruka je da moramo prihvatiti živote onakvi kakvi jesu te naći najljepšu i najsvjetliju stranu, da uživamo u takvim životima i da prihvatamo jedni druge”, kazala je u intervjuu nakon izvođenja predstave u Brčkom direktorica Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) Maja Salkić, koja tumači ulogu tetke.
Kroz odnos majke i sina koji boluje od neimenovane bolesti, autor teksta Ivor Martinić u fokus ove drame stavlja složenost porodičnih odnosa. Brankova bolest aktivira slabost njegovih najbližih, zbog čega, između ostalog, svjedočimo njihovom egoizmu, samoobmanjivanju i nemogućnosti prihvatanja drugog i drugačijeg. Bolest postaje sveobuhvatna metafora društva kojem je oduzeta mogućnost da hoda, ide naprijed i razvija se. Postavlja se pitanje koji je lijek?
Mislim da je lijek da se okrenemo svojim malim mikrokosmosima i da tu mijenjamo stvari. Kad bi svi u svojim poljima, u svojim profesijama, u svojim porodicama išli naprijed i samo razmišljali na koji način, kako svaki dan da učinimo ljepšim, da unaprijedimo svoj život, obrazovanje, profesiju, mislim da bi svijet bio bolji. Čim se počnemo baviti drugima na pogrešan način, neprihvatanjem drugih, kad krenemo da tražimo devijacije u društvu, naravno da ih možemo svaki dan naći, ali kada bi se okrenuli svako svojoj porodici, svojoj djeci, partnerima i profesijama, mislim da bi bilo puno bolje.
Maja Salkić jedna je od rijetkih žena na rukovodećem mjestu u bh. teatrima, ujedno je i najmlađa rukovoditeljica, ali sa zavidnim iskustvom u teatru. Kako to uspijeva uskladiti sa glumačkim obavezama?
U principu ne bih voljela da mi otvara put to što sam drugog spola. Mislim da se ljudi trebaju birati zbog svojih kvaliteta i zbog kompetencija na određene pozicije. Svako ko radi dobro svoj posao, mislim da treba da bude prepoznat i da mu to bude određena karta za neke projekte dalje. Nije lako uklapati profesionalni život glumice i odgovornog lica jednog pozorišta, ali nekako u prošloj godini sam imala iskustvo na koji način se to može raditi i mislim da sam dobro raspodijelila svoju energiju i vrijeme, tako da je nekako dobro funkcionisalo. Zadovoljna sam i mislim da je bitna komunikacija, posebno umjetničkog ansambla, a poslije i određenih sektora pozorišta. I u tom smislu kada osluškujete cijeli tim pozorišta, ljude koji dolaze i publiku, jer i njih ne treba isključiti, i oni su dio našeg tima, mislim da se onda stvari mogu poredati i funkcionisati.
Istakla je da se SARTR uvijek bavio istraživačkim radom i bio otvoren za neke nove ideje, za laboratorijski rad, otvaranje prostora mladim ljudima, malim pričama, drugačijim i marginaliziranim ljudima.
Na temelju toga ćemo nastaviti raditi i u budućnosti, na povezivanju i sa drugim pozorištima, regionalnim teatrima. Naravno, naša je misija da dolazimo i u male sredine i ostale gradove BiH. Na taj način podižemo kulturnu svijest i pomjeramo pozorište naprijed… Teatar se uvijek bavio malim čovjekom, marginaliziranim čovjekom kroz velike teme. Svjesni smo, iako mi umjetnici uvijek govorimo da smo tu da promijenimo svijet i da smo uvijek za svijet istine, mira i tolerancije, obrazovanja, nekako da krčimo put u nekom pozitivnom smjeru, znamo da to generalno globalno apsolutno nije moguće. Ako smo u stanju da promijenimo jednog čovjeka u publici, onda smo mi za taj trenutak zadovoljni, i da nekako možemo napraviti cijelu mašineriju koja će krenuti pozitivno. Teatar je mjesto slobode, otvorenosti, razgovora, komunikacije, nikada mržnje, nikada prijetnje, nego zaista neke dobre volje, dobre energije i pozitivnih struja.
Maja Salkić rođena je u Sarajevu 29.9.1979. godine. Završila Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, u klasi profesora Admira Glamočaka 2001. Svoj profesionalni angažman započela je saradnjom sa Narodnim pozorištem u Tuzli igrajući u predstavama “Hasanaginica”, u režiji G. Gojera i “Te sjajne godine opsade” u režiji A. Bakrača. Prvu ulogu u SARTR-u ostvarila je u predstavi “Kraljice” (Kaća Dorić). Uloge je ostvarila i u Kamernom teatru 55, Narodnom pozorištu Sarajevo, Otvorenoj sceni obala, kao i u nezavisnim produkcijama. Ostvarila uloge u TV serijama i filmskim produkcijama. Preko deset godina sarađuje kao volonterka na izradi audio knjiga u Biblioteci za slijepa i slabovidna lica BiH. Više od sedam godina sarađuje sa organizacijom Hope and Homes u promociji hraniteljstva. Nagrađena je za najbolju glumicu na Internacionalnom festivalu pozorišta Subotica, Republika Srbija. Nagrađena za najbolju glumicu u Mostaru na festivalu Mostarska liska. Nagrađivana na ranijim Susretima pozorišta BiH u Brčkom. Stalna članica SARTR-a od 1. aprila 2004. godine.
Piše: Adis Mujdanović
Foto: Dragan Deanović