„Hipnoza jedne ljubavi“ predstava je Zvezdara teatra po tekstu Dušana Kovačevića, a režiju ove praizvedbe potpisuje, također, Kovačević. Radi se o komediji u kojoj se surećemo s dvije porodice, obje okrnjene za ponekog člana, a koje sebe ipak doživljavaju sretnim i zadovoljnim uprkos svojoj borbi sa životnim problemima. Radi se o dvjema porodicama koje se ne žale previše i ne kukaju previše, već svoju sudbinu uglavnom prihvataju onakvom kakva je. U toj sudbini valja se pomiriti i s tim da njihova djeca odlaze svuda u bijeli (i crni) svijet, a oni ostaju živjeti u planini, među vukovima i sovama.
Ono što okupira pažnju oca Ranka (Ljubomir Bandović) i majke Soje (Anica Dobra) jeste bolest njihove kćerke Mile (Nina Janković), odnosno ono što oni protumače kao simptome ozbiljne bolesti. Tu, nakon dugačke ekspozicije, koja uzima skoro četvrtinu predstave, a koja nam govori o ljepoti sela i života usred šume i kojom se publiku upoznaje s porodičnom poviješću, na scenu dolazi i doktor Vasa (Dragan Petrović), komšija koji unosi svoju porodičnu priču i svoj život na scenu.
U ovom smjeru ide traganje ovog teksta za uporištem u zbilji i pokušajem da se, iako je komedija, u njemu pronađu sugestije odgovora na različita pitanja koja uglavnom podrazumijevaju čovjekov doživljaj sebe nužno kao dijela neke grupe. Radi se, dakle, o pitanjima tipa: kako nam je? Kako će nam tek biti? Valja li ovo ovako? Je li tamo negdje bolje, ili je tamo negdje gore? Lijevo ili desno? I tako dalje. Ovakva uopćenost, ukoliko se sačuva od pretencioznosti, može funkcionirati u teatru komedije, i ovdje to uglavnom stoji u službi ideje predstave, ne iznevjerava je i što je najvažnije ne pretvara se u nekakvu rodoljubivu patetiku, koje ova predstava u podtekstu nije oslobođena, ali se gledatelj može sačuvati od nje.
Ansambl predstave djelovao je, naročito u trenucima kada su svi na sceni, prilično neujednačeno po uspjehu onoga što su napravili. Uz likove oca i majke, koje su glumci koji ih igraju odigrali sasvim solidno, ističe se lik ljekara Vase kojeg igra Dragan Petrović. Predstava kao da tek počinje onda kada se na sceni pojavi ljekar jer se tada konačno završava razmjena replika o svojoj prošlosti koju izvodi bračni par.
U nekoliko faza predstave lik Vase ide čak do toga da se skoro postavlja u centar komada, što zahvaljujući strukturi komada i rediteljskim rješenjima koja mu dopuštaju da se tako zaigra, što zahvaljujući samom glumcu koji je pronašao ključ u kojem da igra ovakav lik, duhovito, spretno i vješto. Od mlađeg dijela ansambla vidjeli smo prosječnu igru koja je svojim kvalitetom zaista bila daleko od onoga što su ponudile starije kolege, pa se i taj nesrazmjer prepoznaje kao jedno od opterećenja predstave.
Sva radnja događa se u jednom prostoru pri čemu scenografija u duhu iskrene naive podsjeća na jedan od onih isječaka idile koji se viđaju na goblenima. Nekoliko zanimljivih efekata postiže se režijom svjetla čime se dobiva i na dinamici scene i prevazilaženju mogućnosti da se iscrpi prostor.
Ova predstava ima u sebi dovoljno uspjelih pozorišnih elemenata da svako u publici pronađe nešto što će ga učiniti zadovoljnim nakon njenog završetka, ali također u njoj ima i problema koji se tiču ponajviše režije i činjenice da se osjeti prostor da se uradi mnogo bolji posao po pitanju ritma i tempa predstave, koja u različitim svojim dijelovima u tom smislu isuviše varira.
Piše: Kemal Bašić