U sklopu Internacionalnih teatarskih susreta Brčko distrikt BIH, upriličen je i bogat dječji program koji se održava po brčanskim školama i vrtićima. Jučer su učenici Desete osnovne škole iz Bijele i djeca u vrtiću „Hlapić“ u Dubravama, imali priliku odgledati lutkarsku predstavu „Oholica“ u izvedbi Lutkarskog kazališta Mostar.
Glumica Ana Ljubić utjelovila je lik ohole princeze
Kako su djeca prihvatila ovu predstavu?
Ova predstava je jako zanimljiva i djeca ju jako dobro prihvaćaju, budući da prikazuje ne tako klasičnu princezu i kraljevića. Djeca vole ovu predstavu jer je simpatična, lagana je i kratko traje i na njima blizak način je opisana cijela priča i oni najmlađi ju mogu u potpunosti razumjeti, i kako mi glumci kažemo, najljepše princeze mogu biti bezveze. Tako da djeca od ranog djetinjstva mogu početi razbijati tu iluziju o svojim idolima, princezama ili danas slavnim osobama koji im se konstantno nameću i djeca u njima vide nešto veliko, što u opće ne mora biti tako.
Predstava je rađena po priči braće Grimm, s kojim djeca u posljednje vrijeme nemaju baš doticaja. Koliko su djeci zanimljive ovakve predstave?
Pa mi se svaki put pozitivno iznenadimo, i publika jako voli ovu predstavu, odnosno sve naše predstave su dobro prihvaćene. Mislim da je to prvenstveno do pristupa roditelja, te se djeca rado vraćaju ovakvim pričama i ovakvim djelima, i drže pažnju kroz cijelu predstavu i njihovo oduševljenje na kraju predstave se ne može mjeriti ni sa čim.
Koja je poruka ove predstave?
Poruka predstave je da ni princeze nisu kakve ih mi zamišljamo, da su i one obični ljudi koje mogu imati i svoje mane i vrline, te da i princeza može biti ohola. Djevojčice su nekako više oduševljene ovom predstavom, ja se uvijek iznenadim kad me nakon predstave djeca vole, jer kao negativan lik, obično ne žele ni da me pogledaju. Ipak mislim, da djeca nekako osjete što smo željeli im prenijeti ovom predstavom, žao im je leptirića, žao im je žapca i ponekad zamrze princezu, ali na kraju shvate poruku, da se laž nikada ne isplati i da čovjek treba biti iskren i da treba imati empatiju prema drugima.
Ulogu leptirića i žabca utjelovio je glumac Sabahudin Gluhović
Koliko je teško animirati djecu?
To je jedan jako lijep zanat, jako lijep posao i ukoliko se radi sa ljubavlju nije toliko teško.
Kako djeca doživljavaju Vaš lik u predstavi?
Djeci je jako žao situacije u kojoj se leptir nađe, baš sam razgovarao s jednom malom djevojčicom koja kaže da voli da hvata leptire. Mislim da su još mali da mogu shvatiti da mogu povrijediti životinju i kroz ovu priču oni sigurno shvate kako da pravilno postupaju sa životinjama, a nauče i da u životu ne treba biti ohol, nego treba biti dobar.
Koliko je teško prenijeti neku poruku kroz ovako kratku lutkarsku predstavu?
Djeca, inače, imaju tu neku pažnju od 40 minuta, tako da se predstave za manju djecu prave od 35 do 40 minuta i to je neko savršeno vrijeme, djeca imaju dovoljno pažnje za vrijeme predstave, vole igru, vole zabavu i ono što gledaju na televiziji vole da vide i uživo.
Mogu li djeca nešto naučiti iz lutkarskih predstava?
Roditelji treba da dovode svoju djecu na lutkarske predstave i u dječja kazališta, baš iz tog razloga jer djeca mogu ovako puno da nauče i o kulturi i o životu i to je jedan dobar vid odrastanja.
Tibor Oreč, Ravnatelj Lutkarskog kazališta Mostar
Kakav utisak na djecu ostavlja lutkarska predstava „Oholica“?
To je predstava o princezi i kraljeviću i to je ono što djeca vole. Ovom predstavom želimo pokazati djeci da ako je netko postao kraljević ili princeza, ili ako u ovom današnjem svijetu netko ima ljepšu odjeću ili bolji auto, to ne mora značiti da je on dobar čovjek. S time se ne mjeri tko je čovjek, nego s onim što nosi unutar sebe a ne s materijalnim stvarima. Naša princeza je bila ohola i to joj se, kao i u životu, obilo o glavu. Poruka ove predstave je da je najbitnije prijateljstvo, ljubav dobrota i empatija prema drugima.
Koliko je teško zainteresirati djecu?
Lutkarskim predstavama moramo djeci pokazati iskreno ono što radimo na sceni, djeca ne trpe laž i ne znaju lagati, oni su iskreni. I ako se dogodi da predstava ne ide u onom smjeru kako smo mi to zamislili, ako djeca pričaju i traže način da se zabave, onda znamo da smo negdje pogriješili i da moramo nešto promijeniti. Također, još jedan dio koji je zahtjevniji u lutkarskom kazalištu, u odnosu na dramsko, jeste to što sve moramo predstaviti kroz lutke. Glumci moraju svoje emocije, svoje facijalne ekspresije animirati i unijeti život u lutku, koja je kod djece, možemo reći jedno moćno oružje. Djeca svoje probleme ili neke strahove koje ne mogu reći roditeljima, prijateljima ili bratu i sestri, uvijek će rado podijeliti sa svojom lutkom.