Mnogi tekstovi Dušana Kovačevića su ekranizovani. Pored ostalih i «Sabirni centar», koji su na XXXIV Susretima pozorišta / kazališta u Brčkom izveli kao koprodukcioni projekat ansambli banjalučkog Narodnog pozorišta Republike Srpske i Gradskog pozorišta iz Prijedora. Za neke od tih filmova scenario je pisao sam Dušan Kovačević, dok su za neke to uradili drugi scenaristi. Međutim, treba znati da je dramski, odnosno pozorišni tekst drugačiji od filmskog scenarija. I pozorišna predstava ima svoju priču i ideju, kao što ima i filmska. Ideje predstave i filma ne moraju biti iste. Zavisi to prvenstveno od reditelja i scenariste, odnosno adaptatora dramskog teksta.
U konkretnom slučaju predstave Narodnog pozorišta Republike Srpske i Gradskog pozorišta Prijedor je to nešto drugačije od filmskog scenarija i samog filma koji je režirao Goran Marković, zato što je što je i ovaj «banjalučko/prijedorski tekst» preživio jednu adaptaciju koju je uradio reditelj ovog komada, Marko Misirača, zajedno sa Ivanom Velisavljevićem. Tekst ove predstave je malo vremenski pomjeren u odnosu na „original“. Cjelokupna radnja je smještena u ambijentu Banjaluke 90/91. godine. Period je to kada već zemlja počinje polako da se raspada, kada fabrike prestaju da rade. Počinje kriminalna «burazerska» privatizacija i pripremaju se prvi višestranački izbori. Zapravo, počinje svojevrsno ludilo južnoslovenskog ambijenta o kome se i više od dvije i po decenije još ne zna ni kada, ni ko ga je započeo. Te ključne tačke su oštrice suprostavljenosti u bosanskohercegovačkom društvu u drugoj polovini druge dekade trećeg milenijuma.
Onaj ko hoće da sačuva sjećanje na «stara dobra vremena» i da razjasni vrijeme i krivca početka opšteg ludila, koje je zahvatilo Region, je profesor u banjalučko-prijedorskom slučaju historije, a ne arheologije kao u „originalu“ Mihajlo Vuković (Đorđe Marković), koji u originalnoj drami skuplja stare grčke i rimske umjetnine i kipove. U pozorišnoj predstavi on je, ustvari, profesor u Banjaluci koji pokušava da napravi Muzej narodne revolucije i da spasi što se spasiti može. Nastoji da sačuva te tekovine iz antifašističke borbe u toku NOB-a uz pomoć svoga pomoćnika koji u drami ima i drugo ime (Irfan – Zlatan Vidović). Međutim, nailazi u svemu tome na mnogobrojne prepreke. Jednu prepreku prati druga mnogo složenija. Raspada mu se i porodica i zemlja. I dešava se sve ono što ide sa nagoviještenim stanjima.
Komad banjalučkog teatra se na humoran način graniči sa realnošću Banjaluke i metafizike koja se, po Dušanu Kovačeviću, dešava sa druge strane. Odnosno u zagrobnom životu. Autorska ekipa predstave je uspjela da radnju iz svijeta živih prebaci u svijet mrtvih.
Festivalska publika u Brčkom je imala priliku da vidi jednu jako interesantnu adaptaciju i da još jednom pro(e)živi vječitu dilemu i pitanje o početku ludila koji je sve skupo koštalo a najviše upravo one koji su imali sređen i bezbrižan život, kao profesor historije, obezbijeđen svojim postignućem. Veoma je zanimljiva ideja predstave koja se ogleda u pokušaju aktuelizacije teksta i nastojanju da se isti oboji lokalnim banjalučkim koloritom, sa imenima nekih ulica koje prepoznaju „lokalci“.
Sjetnu banjalučko/prijedorsku priču o sabirnom centru glumački ansambl je odigrao na način koji je razumljiv za publiku i koji, umjesto mirisa i ukusa novca kao bitnog i dominantno opredjeljujućeg, u prvi plan fokusira odnose unutar porodice kao nekog sistema vrijednosti kome se ponovo treba okrenuti. I ne samo okrenuti, nego vratiti njene primarne funkcije u fokus interesovanja. Na taj način će se urediti odnosi u društvu ludila koje je izopačeno i daleko od onakvog stanja kakvim ga zamišljaju mrtvi likovi u sabirnom centru. Uspostavom relacije između živih i mrtvih nastoji se povratiti sistem vrijednosti koji su oni sa sobom odnijeli u sabirni centar, a njihovi potomci ga izokrenuli. Budući da taj svijet još nije takav kakvim su ga vidjeli pokojnici u vizuri dramaturške obrade koprodukcijske banjalučke i prijedorske predstave prolazom ispod rimske nadgrobne ploče koju je otkrio profesor historije i oni kreću u istraživački rad o tome kada i kako poče ludilo koje sve to uruši. Ta istina je jako bolna, čak ako se prikaže na jedan fantastičan način kao u banjalučko/prijedorskoj predstavi. Možda je u tom smislu otkrića poslije predstave «Sabirni centar» taj put olakšan primjenom scenskih sredstava i zbivanjima na pozornici.
Piše: Srdjan Vukadinović