Krležina riječ je samo po sebi dramatska. On kada piše i prozu, i dnevnik , i pjesme, sve je to izuzetno dramski snažno i moguće je dramski postaviti
Umjetnička direktorica Susreta Rubina Sarajlić na press konferenciji povodom predstave „Djetinjstvo u Agramu“, rekla je nešto više o tome kako je nastalo ovo djelo Miroslava Krleže.
„Autobigrafska proza „Djetinjstvo 1902-1903“ izvorni je dio Krležina dnevnika iz ratnih godina, a pisana je u proljeće i ljeto 1942. godine. Prvi put je objavljena u Republici 1952. godine pod nazivom „Djetinjstvo u Agramu godine 1902-1903“. Djetinjstvo zauzima specifično mjesto u memoarsko-dnevničkom djelu Krležina opusa, otkrivajući ishodišne fascinacije i slike iz kojih će se razviti kolosalni opus velikog pisca. U dramatizaciji su korišteni i autobiografski fragmenti, kratka proza objavljena u Krležinim „Novostima“ 1914. godine. U fragmentima Krleža ruši dječiji oltar i gradi kazalište kao presudni oblik slobode. U „Djetinjstvu“ pak bilježi kako je kao dječak jedne vizionarske noći kršćanski kreacionizam zamjenio Darvinovim evolucionizmom. Bitno je napomenuti da je predstava nastala u kooprodukciji sa Festivalom Miroslav Krleža, te je premijerno izvedena u sklopu Festivala Miroslav Krleža 1. srpnja 2021. godine u atriju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža“.
Pozorišni kritičar Mladen Bičanić, ponovio je da je predstava nastala po zapisima iz 1942. godine.
„Krleža je tada bio u ratnom Zagrebu u vrlo nezgodnoj situaciji, ne prihvaćaju ga ni lijevo ni desno. Ima protivnike kako na strani komunističkoj, na strani partije kojoj je pripadao, tako i na strani vlasti tadašnje Nezavisne države Hrvatske. Život mu je visio o koncu. U tom trenutku se počne prisjećati djetinjstva i pisati zapise o djetetu koje je bilo ministrant u crkvi i počelo se oslobađati tog pogleda na svijet. Zahvaljujući Darvinu krenuo je u pogled na svijet zapravo kakav jeste i kako ga doživljavati dostojno čovjeka“.
Bićanić je još rekao da svi ti zapisi Krležini, a da se to vidi i kroz predstavu, su zapravo panorama njegovih ideja, pojmova, shvaćanja, promišljanja života, od pojmova istine, slobode, umjetnosti, stvarnosti.
Ono što je još bitno kod Krleže u kompletnom, a posebno u njegovom dramskom stvaralaštvu, po Bičanićevim riječima, je to da je njegov izrazito jak stav obojen negacijom prema doživljaju svijeta koji se čovjeku nudi.
„U pasusima koji se izvode na pozornici, izuzetno oštro su zazvučale te misli i ideje kako čovjeka od početka dresiraju, kako mu nije dozvoljeno da misli svojom glavom. Kako zapravo sve ono što se događa u njegovoj svijesti i oko njega je plod nekih stranih utjecaja koji ga primoravaju da se povine tom društvu i da nije u situaciji donositi vlastite sudove. Čitavo njegovo književno djelo se bori protiv takvog pristupa, takve jedne slike svijeta koju netko drugi nameće“, naglasio je Bičanić.
Još je dodao da ovo nije dramski tekst, i najveći je izazov ustvari, kako dramatizacijom postići da to bude prirodno za scenu.
„U svakom slučaju Krležina riječ je samo po sebi dramatska. On kada piše i prozu, i dnevnik , i pjesme, sve je to izuzetno dramski snažno i moguće je dramski postaviti. Zato mislim da ova predstava ima svoje opravdanje. Naći ćete u njoj nukleus svega onog što Krleža piše“, zaključio je Bičanić.
Piše: Sanita Jerković Ibrahimović
Foto: Dejan Đurković