“Ko je ubio Dženis Džoplin?” predstava s obiljem muzičkog repertoara vodi nas u 1970. godinu, u sobu 105 holivudskog “Lendmark” hotela, u kojoj je u 27 godini umrla Dženis Džoplin. Ko je ubio Dženis Džoplin – porodica, prijatelji, propale ljubavi, alkohol, droga ili društvo u kojem je živjela? Čini se svi pomalo, a najviše bitnički život boemske generacije koja je stvorila vlastiti pokret kao reakciju na Drugi svjetski rat, te iluzije o ostvarenju utopijske slobode bez ikakvih ograničenja.
Autorica teksta Tijana Grumić ističe da „kroz biografsku priču o rok zvijezdi šezdesetih godina prošlog vijeka, saznajemo kako su živjele generacije tadašnjih bitnika i zašto je bilo teško biti žena koja se ne uklapa u standarde tadašnje sredine. Sve ono što danas znamo o njoj, a što nije njena duboko potresna i dirljiva muzika, jeste ono što čujemo od ljudi koji misle da su je poznavali kroz razne intervjue, knjige i filmove. Ovaj komad je napisan za pozorište, jer je to jedini medij u kojem možemo da damo glas upravo samoj Dženis da konačno ispriča svoju priču. Nije važno da li je ta priča istinita, zasnovana na činjenicama ili hronološki dosljedna, važno je da je ta priča konačno njena“.
Dženis Džoplin rođena je u Teksasu. Odrasla je u gradu Port Artur i neposredno pred smrt Džoplinova je rekla da su je ismijavanjem izbacili iz “odjeljenja, grada i na kraju iz države”. Sredinom šezdesetih u Ostinu je pokušala da bude solo umjetnica, provela je nezanimljivu godinu na fakultetu gdje je radila u studentskim novinama kao hipi muzičarka amaterka. U San Francisku je izgradila scenu koja će promijeniti njen život, kao i suvremenu muziku uopće. Godine 1963. doselila se u četvrt Hejt-Ašberi, koji je bio povezivan sa psihodeličnim rokom, međutim Džoplinova je snimila bluz pjesme s gitaristom Džormom Kaukonenom. Nažalost, postala je teška zavisnica od amfetamina, zbog čega je morala da se vrati u Teksas. U Kaliforniju je ponovo došla 1966. da bi nastupala s bendom Big Brother and The Holding Kompani. Ubrzo je potpisala ugovor za ploču. Nakon godine prožete nezgodama u muzičkoj industriji, tokom koje je Džoplinova postala zavisnica od heroina, konačno je objavljen njen debi album u avgustu 1967. Nakon toga je uslijedila svirka pred desetinama hiljada ljudi na pop festivalu u Montereju koja će joj promijeniti karijeru. Dženis Džoplin i Big Brother su nakon toga privukli muzičke medije, tabloide i televiziju. „Vogue” ju je nazvao „najuzbudljivijom vodećom ženom roka”. Da je bila ljepotica – nije. Ali i takva, s bakinim naočarima, neukrotivom grivom, tetovažama i nakitom, pokrenula je stvaranje nove rock scene. Napustila je bend i 1969. godine krenula u solo vode. To su dani kada se Džoplinova svakodnevno bjesomučno drogirala. Prema riječima Pegi Kaserti, Džoplinove prijateljice i povremene ljubavnice, pjevačica je 1969. uzimala svakoga dana dozu heroina u vrijednosti od 200 dolara. Krajem iste godine nastupila je na Vudstoku nakon čega je uslijedila turneja po Kanadi. Vratila se u studio u septembru 1970. da snimi „Pearl”, ispostavit će se, njen posthumno objavljen album. Posljednji snimci bili su a kapelo verzija „Mercedes Benz” i rođendanska poruka Džonu Lenonu.
Pozorišna priča o svemu tome ispričana je kroz dvojstvo lika glavne protagonistice i njezine dvije osobenosti. Rediteljka Sonja Petrović odlučila se da kroz dvije paralelne priče uradi omaž osobenoj ženskoj umjetničkoj pojavi. Jedna je priča o nesigurnoj, nježnoj, neprihvaćenoj i nezaštićenoj djevojčici, a druga o hrabroj, agresivnoj i samosvjesnoj muzičarki. Dakle gledali smo Dženis Džoplin iz dvije perspektive. Jedna nam je prikazala njezin početak, druga njezin kraj. Bojana Milanović i Sonja Isailović se sjajno nadopunjuju u prikazivanju te dvojnosti. A između toga mnoštvo je izvrsne muzike benda koji je muziku u predstavi izvodio uživo, i koji je oduševio brčansku urbanu publiku izazivajući salvu aplauza na otvorenoj sceni. U jednom momentu sve se pretvorilo u vrelu koncertnu atmosferu. Stefan Vukić, Dimitrije Aranđelović, Vukašin Ranđelović, Petar Banjac, Filip Grubač i Igor Sakač odigrali su svoje role rutinski. Likovno rješenje kostima uradila je Senka Ranosavljević, scenografiju Željko Piškorić, dramatizaciju Nikolina Stjepanović.
Piše: Almir Zalihić
Foto: Dejan Đurković