Neće biti smak svijeta ako preuzmemo život u svoje ruke, ako oprostimo, jedni s drugima otvoreno razgovaramo. To su samo neke od poruka koje smo (možda) mogli učitati iz teksta Adnana Lugonića za predstavu “Neće biti smak svijeta”. Predložak je tu da se tumači, ali činjenica jeste da se i do ovih optimističnih zaključaka moralo prevaliti preko bolnih prizora Lugonićevog predloška o hrvanju sa samim sobom i teretom zvanim porodica.
Koliko Vam je teško, kao autoru dramskog teksta, suzdržati se od eventualnih intervencija od onog trenutka kada režiser i glumci preuzmu Vaš rad?
To je vječito pitanje. Jako se često dramski tekst uzima kao predložak. Mislim da ja kao autor jedino mogu zaštiti tekst da se njegova suština i ono što ja želim reći ne izmijeni bilo kojim rediteljskim čitanjem. Teatar je kolektivna umjetnost i to je ljepota teatra; da glumci i reditelj daju svoja iskustva da bi ta priča bila potpunija.
Je li pretjerano kazati da je na našoj generaciji teret prevazilaženja otrovnih, traumatičnih porodičnih ostavština? Pogotovo ako se osvrnemo na “trend” raskidanja odnosa s toksičnom porodicom koji je, kako sam primijetila, aktuelan u razvijenim zemljama. Ili smo mi na nekom tranzicijskom putu da ove mlađe od nas poguramo?
Ja se nadam da jesmo ta generacija koja je, ako ništa, u tranziciji i koja donekle može da osvijesti tu toksičnost, da je probamo očistiti onoliko koliko mi možemo. Dakle, ne preuzimati potpunu odgovornost da izgradimo neki potpuno novi svijet i da mi s time raskinemo.
Pitanje odbacivanja traume, pitanje je njenog osvještavanja, prihvatanja i prevazilaženja na nekim individualnim planovima. Ali mislim da to nije pitanje raskida u smislu da mi potpuno prekidamo s nečim što su nam dale te starije generacije. Koliko je važno rješavanje te toksičnosti, toliko je važno pitanje kontinuiteta u nekim drugim stvarima; da generacije ipak održe neki kontinuitet. Ne po pitanju traume, naravno, nego nekih vrijednosti. U svakom slučaju naša generacija može lakše sagledati te traume za razliku od onih koji ih nose puno više od nas.
Slažete li se da je bijeg od tjeskobne zajednice stvar privilegije? Sigurno da je lakše napustiti kuću u uslovima gdje se mlad čovjek može brzo zaposliti i obezbijediti sebi egzistenciju. Mašina sloboda košta 600 eura, koliko košta starački dom.
U ovoj drami je to negdje zagrebano. Nije to osnovna tema iako je važno za egzistenciju oba ženska lika. Zašto mladi i odlaze iz Bosne i Hercegovine, zašto se mladi ovdje ne snalaze ili samo nastavljaju živjeti unutar tih toksičnih odnosa, preuzimaju te traume na sebe? Zato što stvarno nemaju mogućnosti.
Nemate mogućnosti ni izbora, niti imate egzistencijalne predispozicije da se ostvarite na različite načine. Svijet nam je predstavljen kao nesigurno mjesto i mi se u potrazi za sigurnošću najčešće uhvatimo onog prvog što nam dođe. Krećem od samog sebe; ovdje nemate mogućnost da ostanete i da istovremeno imate neku širinu. To je pitanje mentaliteta i kultura, kod nas se dijete želi zadržati što duže u kući. U nekim zemljama je mladima svijet prepun mogućnosti, za razliku od ovog ovdje, gdje mi se čini da živimo jednolinijske živote: fakultet, pa odmah iz te branše tražiti posao i to najbolje, ako može, državni; jer sve drugo je poraz. Upravo nas takvi egzistencijalni strahovi čine da ostajemo izolirani.
Jedna od tema je i nasilje nad ženama.
Pozicija žene kod nas je ono što se ja nadam da će o tome tek biti puno više govoreno, pisano i igrano na sceni. Prije svega, kao autor, mislim da će to donijeti generacije mladih redateljica, spisateljica čiji će glasovi biti vjerodostojniji i autentičniji nego ja kao muški autor. Nezgodno je, jer kada pišete, ne znate da li namećete sliku koja je muško tumačenje ženske pozicije u društvu. Mislim da će te teme tek dobiti svoj scenski, televizijski prostor. Ali, koliko god smo kao cijelo društvo u lošem položaju, mislim da su žene u našem društvu u najtežoj poziciji.
Kada već govorimo o društvenim položajima, koliko ima mladih autora, autorica, redateljica na mjestima odlučivanja u svijetu pozorišta ?
Mislim da sada ima. Ima jako puno rediteljica, u filmu, producentica. Ali, iako ima, naravno da je nedovoljno. Bitno je postaviti pitanje i koja je to generacija žena i koja je to generacija muškaraca. Ja imam 34 godine, s jedne strane se osjećam mladim jer mi to drugi govore, a ja se sam ne osjećam tako. Jer te godine zahtijevaju puno veću zrelost i veće prisustvo u radu; tako da mislim da još uvijek određena generacija starijih ljudi drže te pozicije (i žena i muškaraca) i samo je pitanje vremena i toga da se i oni malo osvijeste da trebaju prepuštati te pozicije mlađima. Jer, koliko mi kao mlađa generacija moramo imati razumijevanja za njih, mislim da bi i oni, s druge strane, trebali imati veće povjerenje u nas, puno više da nas ohrabruju.
Piše: Emina Osmić Hajdarević
Foto: Dejan Đurković