Predstava “Neće biti smak svijeta” po tekstu Adnana Lugonića, u režiji Nine Nikolikj, izvedena je pete takmičarske večeri Internacionalnih pozorišnih susreta Brčko distrikta BiH. U predstavi igraju Džana Džanić, Darja Rizova i Saša Handžić. Kostimografiju je uradila Ivana Karanfilovska Ugurovska, scenografiju Angel Petrovski, a muzičku adaptaciju potpisuje Oliver Mitkovski.
Ovu suptilnu dramu o obitelji, dementnom ocu i dvije sestre, njihovim međusobnim odnosima, strahovima i problemima, željama i nadama, redateljica Nina Niolikj vodi minimalističkim, a suštinskim sredstvima scenskog govora (riječ, mimika, gest), gradeći osobenu, autentičnu životnu situaciju u maniru teatarskog realizma, koji se sve rjeđe, kao postupak, koristi u suvremenom teatru. No kad se uspije postići sklad teatarskog narativa i glumačke virtuoznosti, dobijemo priliku da uživamo u istinskoj umjetnosti, i još jednom propitamo kako vlastiti tako i svijet koji nas okružuje, da još jednom propitamo koliko smo sebični, otuđeni, izolirani. Koliko smo humani, koliko smo spremni žrtvovati se za druge, koliko možemo biti jaki, koliko i kako podnosimo patnju.
U ovoj inscenaciji sve se događa u jednoj sobi, s tri stolice i televizorom na podu. U pozadini je regal na kome je naslagana garderoba koju protagonisti oblače i svlače u ritmu i po zahtjevima stanja u kojima se nalaze. Saša Handžić u roli Oca, dementnog, neuračunljivog starca, koji je prije bolesti bio obiteljski tiranin i nasilnik, naprosto briljira uvjerljivošću bez obzira da li replike izgovara na makedonskom ili na bosanskom jeziku.
Maša, koju igra Darja Rizova, tragična je žrtva obitelji i odnosa u njoj. Ona predano brine o ocu koga razara zaboravnost, smušenost, parcijalni napadi sjećanja (prošlosti). Žrtvujući svoju mladost i budućnost ostaje uz oca, odajući se poroku alkoholizma. Njezina sestra Nina (Džana Džanić), napustila je porodicu u rasulu tražeći svoje sretno mjesto pod svodom nebeskim, i nije ga uspjela pronaći već je zapala u još veće probleme i preživjela gorku nesvakidašnju traumu. Trudna, u samoobrani, ubila je agresivnog, nasilnog ljubavnika i završila u zatvoru. Nakon izdržane zatvorske kazne vratila se kući. Njezin povratak rezultira međusobnim optužbama, svađama i sukobima. Scenom se širi mučna, emocijama i grubošću prenatrpana atmosfera. U međuvremenu Otac vegetira, te ga obuzima potpuno ludilo. Sestre se nakon svega pomire te odluče da napuste taj izolirani svijet, tu sobu bola, izađu napolje i odu što dalje od nje.
Dakle, gledali smo gorku, intimističku porodičnu storiju, ispisanu preciznim dramskim jezikom, s jasnim metaforama i elokventnim asocijacijama. Floskula Biće skoro smak svijeta, u konačnici se kristalizira u tvrdnju Neće biti smak svijeta, jer je jedini način da se brojni intimni smakovi prevaziđu otvoriti um, oprostiti, pronaći dobrotu u sebi i u drugima.
Piše: Almir Zalihić
Foto: Dejan Đurković