Apatičnost i atomiziranost društva je suštinsko obilježje novih vremena kojima poslije „pročišćenja“ i „prosvjetljenja“ besciljno lutaju stanovnici južnoslovenskog regiona, a ne rijetko i širih prostora. Ne spoznavši, prvo, sebe, a potom šire i društvo i okolnosti u kojima egzistiraju, apologetski su dozivali bilo kakve promjene i ne razmišljajući išli za hukom istih koje su promovisali ljudi sa margine društva. Ako se kao nosioci navodnih promjena na regionalnom i globalnom nivou javljaju neobrazovani i neuspješni pojedinci, onda je za ogromnu većinu populacije koja funkcioniše u (ne)vrijednosnim kodovima predodređeno lutanje, nesnalaženje, izgubljenost i dezorjentisanost u „novim tokovima“.
Nikako se oni ne mogu prilagoditi društvu u kome vladaju laž, obmana, manipulacija, prevara, neobrazovanost, neznanje i licemjerje. Sve pomenute vrijednosti jednog ili drugog perceptivnog promišljanja se nose i iznose iz kuće. Ako ta arhitektura na kojoj počiva stabilna porodica ima čvrste temelje neće se obmana i snalaženje promovisati kao ključni vrijednosni kodovi. Ali, po svoj prilici da su novi društveni meštri sumnjivih kapaciteta i svjetonazora jako loši graditelji. Sve njihove kuće se ruše kao „kule od karata“. Ali, njih nije ni briga za arhitektoniku opstajanja širih društvenih populacionih struktura. Njima ionako ne treba kuća, jer sve svoje nose i prenose tamo gdje idu, u strahu da nezaređeno i sumnjivo stečeno ne budu morali vraćati. Kuća kao stabilitet, kao sigurnost, bila bi im opterećenje. Funkcionišu i opstaju jedino u trajnoj nesigurnosti, koju permanento proizvode. Oni puno ne lutaju. Njihovi motivi egzistiranja i licemjernog zalaganja za promjene su isključivo vođeni porivom za uvećavanjem i umnožavanjem profita. Misle da je njihova sreća jurenje za profitom, bilo kojeg oblika. Jedino ne onog duhovnog na koji i ne pomišljaju, a i ne razumiju ga ni za minimum u svojoj suštini. Ali, za srećom se ne juri. Za njom se traga. Ako se ne traga za zadovoljavajućim momentima života onda nastupa kriza smisla.
Za suštinom čovjekovog smisla traga i predstava „Kuća“, nastala u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice. Predstava nastala po tekstu Benjamina Hasića i režiji Alena Šimića nastoji da zalazeći u sferu potpune otuđenosti razotkrije teatarskim sredstvima greške u traženju smisla koje odvode ljude u narkomaniju, dezorjentisanost, izgubljenost i sve one pogubnosti novog doba. Sa novim tehnološkim dobom koji u svojoj suštini ima samo profit i ništa više pojavljuju se nusprodukti toga društva na koje pojedinci nikako ne mogu odgovoriti. Zaneseni u prvi mah njihovim neograničenim i zavaravajućim mogućnostima, koje su samo prividne, ulaze u kandže mnogostrukih zavisnosti. Te zavisnosti više nisu one klasične i tradicionalne (nikotin, alkohol, opijati), već se iste ispoljavaju u tehnologijskim zavistima poslije kojih glavni junaci zeničke predstave tragično lutaju bez cilja i smjera.
Egzistirajući u turbulencijama savremenih tehnoloških datosti dva brata, Vanja (Saša Handžić) i Saša (Zlatan Školjić), iz zeničke predstave nisu ni svjesni da su potpuno sami i izolovani. U njihovim životima je pustoš koju ne mogu nadomjestiti nikakvi virtuelni prijatelji. Jer, kada se nadju rastrojeni i izgubljeni u kući, ma šta god to značilo, uviđaju da su njihovi životi prazni. Na isti onaj način kao što je i kuća kao simbol zajedništva i života prazna ako u njoj nema ljudi koji tvore takve odnose. Savršeno je nebitno od kakvog je materijala sagrađena i kakve je i kolike površine.
Traganje za smislom je traganje za srećom koju čini kuća u punini svoga značenja i male stvari pune životnosti. Ako toga nema nastupa praznina koju autorski i izvođački dio predstave BNP-a pokušava da podcrtava minimalizmom scenografskih rješenja. Tako nešto u konkretnoj situaciji i može snažno, samo, vizuelno djelovati ukazujući na činjenicu da moć nije profit i materijalno bogatstvo, već da je osnovica moći u smislu i vječitom traganju za njim. Ali, osim vizuelnog efekta koji može poslužiti kao senzacija isključivo tabloidima, pozorište traži nešto više. Jer, smisao života je, upravo, izaći iz sebe. Odnosno, nadvisiti sebe u traumatičnim stanjima i strukturama.
Predstava „Kuća“ je, pored ostalog, i jedna produžena priča o mentalnom zdravlju i pandemiji toga tipa i karaktera. Budući da je dvije godina čitava planeta bila, navodno, zabrinuta oko nekih „projektnih“ medicinskih pandemija, koje su po svoj prilici brzo i na volšeban način iščezle, ono što opstaje je mentalna pandemija društva sa kojom će se trebati boriti još dugo. Mentalno zdravlje se neće popraviti i ispraviti ako se mogu očekivati kataklizmatični, ekonomski, i društveni dogadjaji koji će urušiti društvene strukture. Najmanje se mentalno zdravlje jedne sredine, pa i kuće, može ispravljati i ako jedan čovjek za drugoga ispriča policiji ono što ista želi da čuje, kako bi ga eliminisao i odstranio iz zajednice koja nikako ne funkcioniše. Mentalno zdravlje se isključivo ispravlja promjenom društvenih struktura u kojima će prednost dobiti smisao, a ne profit i prevara. A takve promjene moguće je ostvariti kroz različite podstrukture od kojih su umjetnost i pozorište jedna(e) od njih. Pravo promjene tih i takvih struktura je započelo i zeničko Bosansko narodno pozorište sa komadom „Kuća“ sa kojim, u nekim nejasnim naznakama, pokazuje da životne praznine ne grade stabilitete, pored sve prividne i šljašteće arhitektonike. A naročito ne one virtuelne.
Piše: Srdjan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković