Druga večer Internacionalnih teatarskih susreta u Brčkom na pozornicu Doma kulture dovela je još jednog klasika komediografske pozorišne literature – ovaj put poniklog na našem tlu no nedvojbeno pripadajućeg, uz Gogolja prije svega, europskom krugu velikih dramatičara. Riječ je, naravno, o Branislavu Nušiću i njegovom „Pokojniku“, djelu nastalom prije gotovo čitavo jedno stoljeće, no u kojem se, kao u svakom „dobro skrojenom“ pozorišnom komadu, kristalno jasno i prepoznatljivo zrcali vrijeme koje živimo. Predstavu je režirao i komad adaptirao Egon Savin, dobro poznato redateljsko ime sa ovih prostora, njegov je i izbor muzike, vrlo impozantna scenografija rad je Vesne Popović, za kostime je zaslužna Jelena Stokuća, o scenskom govoru brinula je Dubravka Drakić. Ovo je Ansambl predstava, u naslovnoj ulozi Pokojnika, Blagoja Marića, gledamo Bojana Dimitrijevića, u roli Spasoja Blagojevića Marko je Baćović, ženu Pokojnika, Rinu, igra Branka Otašević, njen ljubavnik i novi muž Milan Novaković je Aleksandar Radulović – osim tog kvarteta oko kojeg se pletu konci i niti ove izuzetno vješto konstruirane kazališne igre u predstavi nastupaju: Goran Vujović, Lazar Dragojević, Slavko Kalezić, Slobodan Marunović, Stevan Vuković, Dejan Ivanić, Stevan Radusinović, Radmila Božović, Jadranka Mamić, Dragan Račić i Slobodan Vujadinović. Predstava je to ove kazališne sezone, nastala u koprodukciji crnogorskog narodnog pozorišta iz Podgorice i Centra za kulturu Tivat.
Već sam plakat i naslovnica programske knjižice predstave nagovještavaju da nije riječ o nekom benignom pogledu na Nušića i njegovo djelo, kako se često, potpuno bez opravdanja, pristupa velikom piscu. Riječ je o slici „Ecce Homo“ velikog njemačkog slikara Georga Grosza, kultno je to ime ekspresionizma u slikarstvu, ne bez oštre satiričke konotacije i izričitog političkog prizvuka, što će Savin tako majstorski ugraditi u svoje kazališno promišljanje Nušićevog „Pokojnika“. Taj opori, jetki i gorki Nušić, ali tako točan i precizan u donošenju slike svijeta i ljudi kojima je bio okružen, slike kojoj ni dan danas, a vjerojatno niti ubuduće, ne treba dodati baš ništa, ona i dalje ostaje slika svijeta u kojem živimo, suprotstavljen je u predstavi njegovom vlastitom stavu i pogledu na teatar i komediju, taj citat Nušića Savin stavlja na sam početak programske knjižice: „…Pišem za one koji su željni vedrine na oblačnom nebu našeg doba, pišem za one koji su žedni svežeg okrepljenja na umornom putovanju kroz besputu sadašnjicu, pišem za one koji ne misle da svet i život treba samo kroz suze posmatrati, pišem za one koji ne podcenjuju značaj smeha u životu čovekovom.“
Smijeh i suze, tuga i radost, zlo i dobro – sve su to gradbeni elementi na kojima počiva predstava o kojoj sam redatelj kaže: „Najzad, posle dugo vremena Nušić sa „Pokojnikom“ na crnogorskoj sceni. Mislim da ovo, najsloženije i najoštrije, njegovo djelo nikada nije izvođeno u Crnoj Gori. U Podgorici, na ijekavici, ova satira o korupciji i kriminalizovanoj vlasti odjekuje još glasnije. Napravili smo istinitu i duhovitu predstavu…“
U jednom od intervjua koji su uslijedili nakon premijere, Slobodan Marunović, u predstavi igra samo ovaploćenje tog beskrupuloznog, na sve spremnog čovjeka moćnog u svakom sistemu vlasti, visoko na društvenoj ljestvici, u „Pokojniku“ je to Gospodin Đurić, reći će: „…Gospodin Đurić koga igram je predstavnik i nekadašnjeg vremena u kojem je Nušić živeo, i sadašnjeg, savremenog sveta, u kome novac, moć i uspeh predstavljaju najviše vrednosti i podrazumevaju borbu u kojoj su dozvoljena sva kriminalna sredstva da bi se ostvarili ciljevi. On je opšte mesto, metafora ljudi sa „vrha“ koje je Nušić poznavao, i koje mi znamo iz našeg okruženja, iz evropskih institucija i tako dalje, širom sveta…“
Razorno i deprimirajuće točno Nušić anatomski precizno secira sav taj kriminogeni milje u kojem su ogrezli njegovi anti-junaci, koji se ne libe živog čovjeka proglasiti za nepostojećeg, ponovno ga upokojiti i prisiliti, pod optužbom da je neprijatelj i opasnost za društvo, da nestane i izgubi se zauvijek. A na njegovu optužbu: „Mislio sam da ste obični lopovi, a vi ste drumski razbojnici“ samo će lakonski odvratiti: „Šta je krivokletstvo kada stojiš na milionima, svi ti se klanjaju, opskrbićemo se milionima i onda nam nitko neće ništa moći…“
Tako o stubovima društva, o onima na kojima počiva društveni poredak, onda i danas, ingeniozno piše Branislav Nuišić, u sjajno režiranoj predstavi crnogorskog „Pokojnika“ što je potpisuje Egon Savin.
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković